Zagrepčanin Marko Mandir, diplomirani profesor filozofije i religijski kulturolog, drugi put je izabran za predsjednika Hrvatskoga kulturnoga društva u Mariboru (HKDM), a ujedno je i glavni urednik glasila HKDM-a Croata.
Od 1998. godine bio je stalni član ansambla Opere HNK u Zagrebu. Nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (2006.), u veljači 2009. godine završio je magistarski studij pjevanja na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu.
U HNK je ostvario niz uloga basovskoga repertoara. Od 2005. radi u mariborskoj operi, gdje je odmah primijećen kao Hermann u Offenbachovim Hoffmannovim pripovijetkama, Sarastro u Mozartovoj Čarobnoj fruli, papa Leon, grof Ceprano, Veliki svećenik ili kao dr. Grenvil u Verdijevim operama Atilla, Rigoletto, Nabucco i La traviata.
Bavi se i pedagoškim radom. Umjetnički je voditelj mariborske klape Dalmari i Mariborskoga vokalnog kvarteta.
Kako to da je zagrebački operni pjevač završio u Mariboru?
Tijek moje karijere promijenio se dolaskom jedne Mariborčanke sa svim argumentima na mjestu pa rekoh: "Maribor ima opernu kuću, probajmo", i tako sam od 2004. godine član mariborskoga opernog ansambla. Ako me uhvati domotužje, rodni grad mi je udaljen sat vremena autom pa zato iskoristim i najmanji povod da šmugnem doma i vidim se s obitelji, prijateljima i kolegama u teatru. Kad s mariborskim tablicama u Zagrebu prilazim pješačkom prijelazu, posebnu pozornost posvetim pješacima da tako izvršim mikroambasadorstvo dobre volje – oni ne moraju znati da ih propušta Zagrepčanin koji se u tih par sekundi ponovno divi svojem gradu kao kakav turist koji to nije. Sva sreća da se Radio 101 čuje u Mariboru pa si onda zamišljam kao da sam u predgrađu Zagreba i da zapravo nikad nisam otišao...
Kako je započeo Vaš glazbeni put?
U vrtiću kod časnih sestara Uršulinki na uglu Vlaške i Vončinine. Sjećam se da sam pjevao solo sa zborom pjesmicu "Jeste li vidjeli moga sinka Janka" i da sam zbog treme na kraju skladbe krenuo ponovno pjevati nepostojeću kiticu. U međuvremenu sam tremu pred nastupom ipak sveo na konstruktivnu razinu. Nadalje, bio sam psalmist na dječjim misama u Bazilici srca Isusovog u Palmotićevoj sve do puberteta i buntovništva koje je potrajalo do fakulteta – svirao sam u raznim bendovima bas gitaru. Tijekom prvog studija na jednoj zornici čuo me poznanik kako brundam oktavu niže i dugo vremena mene, punk-rokera, gnjavio da se pojavim na audiciji za tamo neki Akademski zbor "Palma". Uporni Zvonimir Krnjak nije odustajao. Položio sam s lakoćom i kad smo počeli vježbati Mozartov "Ave verum corpus", uvidio sam svu ljepotu takvog muziciranja i nije dugo trajalo da hobi postane profesija. S "Palmom" proputovah Europu na natjecanjima od Lavova do Rima, i uglavnom bijasmo zlatni. Bilo je nezaboravno!
Čestitamo na ponovnom izboru za predsjednika Hrvatskoga kulturnog društva u Mariboru! Što želite ostvariti u novome mandatu?
Zahvaljujem na čestitkama, one su poticaj da ne posustanem u nastojanjima da kulturnim projektima promoviramo dobrosusjedske odnose između Slovenije i Hrvatske, stoljetne susjede koji nikada nisu među sobom ratovali. Svi znamo da su ti odnosi, paradoksalno, načeti od osamostaljenja naovamo i umjesto da na evidentno tijesnoj povezanosti tijekom povijesti gradimo, mi forsiramo antagonizme i projiciramo naše nesavršenosti na "onoga drugoga". Mnoge su predrasude u forsiranju etatizma s obiju strana, a mi ih nastojimo otpraviti međukulturnim dijalogom unatoč činjenici da se svaki pokušaj medijatorstva na kojoj god razini histerično etiketira kao izdajništvo. Utoliko se, konkretno, orijentiramo na suradnju s maticom domovinom tako da naša klapa "Dalmari" (igra riječi Dalmacija u Mariboru) već treću godinu zaredom odlazi na Festival dalmatinskih klapa u Omišu; nije riječ o plasmanu, već o svjedočenju – pituravanju pismon pomalo ruzinavoga mosta prijateljstva između dviju država. Slovenci su naši najvažniji gosti na moru i upravo klapsko pjevanje koristimo kao soft-power u već navedenim nastojanjima.
Koje su glavne aktivnosti u vašem Društvu?
Posebno smo ponosni na našu likovnu sekciju "Milena Lah", nazvanu po kiparici slovenskih korijena koja je upravo u Zagrebu ostvarila iznimnu karijeru. Vođa sekcije još je jedan mariborski Zagrepčanin, akademski slikar i kipar Marijan Mirt koji je potpredsjednik Društva likovnih umjetnika Maribor i autor nekoliko mariborskih javnih skulptura. Druga istaknutija članica naše sekcije je akademska slikarica Slađana Matić Trstenjak koja svojim stvaralaštvom također nadilazi uobičajene hrvatske manjinske okvire. Godišnje organiziramo tzv. urbane likovne kolonije, a navedeni umjetnici izlažu i na samostalnim te skupnim izložbama u uglednim galerijama ne samo na mariborskoj i slovenskoj likovnoj sceni, već i u Zagrebu, široj Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji. U tijeku je povezivanje s bečkim Hrvatima i jedva čekamo prigodu da se predstavimo u Hrvatskome centru u Beču. Društvo nastoji okupljati i hrvatske studente u Mariboru. Organiziramo i promoviramo koncerte hrvatske ozbiljne i jazz glazbe, uz literarnu i balotašku, imamo jaku šahovsku sekciju koju vodi Gojko Turudić. Svake godine organiziramo memorijalni šahovski turnir na kojem se prisjećamo svih nevinih žrtava poslijeratnih poboja u drugoj polovici svibnja 1945. od kojih je, opet, najveći broj hrvatskih – njih petnaestak tisuća – našlo svoj grob u mariborskom predgrađu, u tenkovskome rovu na Teznu...
HKDM obilježio je 25. obljetnicu svoga postojanja. Možete li reći nešto više o povijesti društva?
Imam tu čast i odgovornost da sam najmlađi predsjednik najstarijega hrvatskog društva u Sloveniji iz kojega je kasnije proizašao i Savez hrvatskih društava u Sloveniji. Treba sagledati povijesni kontekst kako je došlo do organiziranja Hrvata u hiperindustrijaliziranome Mariboru početkom raspada bivše zajedničke države. Tada je cijelo Hrvatsko zagorje i Međimurje gravitiralo prema Mariboru. Mnogobrojni naši ljudi bili su prisutni u javnome životu kao liječnici, sveučilišni profesori (otac našeg premijera, Mario Plenković, profesor je na Katedri komunikologije Sveučilišta u Mariboru), da ne nabrajam studente i radnike. Te burne 1991. fitilj na bačvi balkanskoga baruta bio je zapaljen upravo u Mariboru i podsjetio bih da je prva civilna žrtva krvavoga rata na ovim prostorima bio član našeg društva, koji je završio svoj život pod gusjenicama tenka protestirajući pred kasarnom u mariborskome naselju Nova vas. Također bih podsjetio da je val prognanika iz Hrvatske i BiH zapljusnuo mladu državu Sloveniju te da su mnogi Hrvati tada upravo ovdje pronašli svoj novi dom. Promatrajući kako se mrak spušta nad njihovom domovinom, mariborski Hrvati sustavno su organizirali i slali humanitarnu pomoć i tko zna, možda sam upravo ja kao kurir zagrebačke Teritorijalne obrane, dripac u prvome razredu srednje škole, istovarivao mariborski šleper na zagrebačkome Istočnom kolodvoru u Heinzelovoj.
Koliko ima Hrvata u Mariboru, a koliko okuplja HKDM?
Sa žaljenjem moram ustvrditi da je zbog novonastalih tenzija vezanih uz do dana današnjeg otvorenih pitanja među dvjema državama došlo do znatnog osipanja članstva – asimilacija se raspojasala u najgoremu mogućem smislu. Ako bismo uzeli u obzir da desetinu današnje slovenske populacije čine pripadnici etničkih skupina bivše zajedničke države, slijedi ova obrnuta progresija: od pedesetak tisuća Hrvata u Sloveniji oko pet tisuća ih se nalazi na području Maribora; petstotinjak imamo evidentiranih, pedesetak njih plaća članarinu i petero nas je aktivnih u organizaciji i realizaciji programa.
Surađujete li s drugim hrvatskim kulturnim društvima?
Svakako! Prijašnji predsjednik Saveza, gospodin Petar Antunović, svesrdno nam je pomagao u financiranju Tjedna i 2. sabora hrvatske kulture u Mariboru 2013., koji smo organizirali kao nadgradnju 1. sabora hrvatske kulture u Lendavi, pokrenutog od današnjeg predsjednika Saveza, gospodina Đanina Kutnjaka. Njegova vrijedna ideja bila je da se hrvatska društva u Savezu konačno povežu s godišnjom kulturnom manifestacijom, redovito pod visokim pokroviteljstvom predsjednika obiju zemalja. Prilika je to da se mi, slovenski Hrvati, susretnemo i pokažemo ono najbolje od našega folklora i ostaloga manjinskog stvaralaštva u svrhu boljeg povezivanja te da bismo, naposljetku, bili vidljiviji onima koji odlučuju o našoj sudbini. Nakon Lendave i Maribora, uslijedila je Ljubljana, Škofja Loka i Piran odn. Koper. Ove godine, 27. svibnja, na redu je Velenje.
Kako se financiraju hrvatska društva u Sloveniji?
Nikako! Karikiram. Kao nepriznata manjina u Sloveniji jedva spajamo kraj s krajem. Doduše, Javni fond za kulturne djelatnosti Republike Slovenije raspisuje godišnji natječaj i za pripadnike etničkih skupina bivše zajedničke države, ali odgovornima ipak javljam da nas se unatoč povijesti i zemljopisu trpa u isti koš npr. s Makedoncima, dok nas slavenska braća Srbi bitno nadmašuju u dodijeljenim sredstvima. Romska zajednica u Mariboru, primjerice, od države je godišnje dotirana s 50 tisuća eura, dok su u Sloveniji prava manjina uređena linijom manjeg otpora odn. sukcesijom iz Ustava bivše zajedničke države, gdje uređena manjinska prava imaju samo pripadnici mađarske i talijanske narodnosti. Na sreću, u pomoć nam priskače Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ali taj iznos jedva nam je dovoljan za režije. Za ilustraciju, ja pjevam na sprovodima kako bih pokrivao putne troškove i telefon, a nije se jednom dogodilo da sam Društvu posuđivao vlastita kukavna sredstva kako bih pokrpao rupu u proračunu.
Što trenutačno radite?
Do kraja sezone čeka me još Lady Macbeth Mcenskoga okruga, remek-djelo sovjetskoga disidenta, kompozitora Dmitrija Šostakoviča. Projekti su poslani i upravo sada se nalazimo u opisanome stanju hibernacije (iako je vani već proljeće), sredstva na računu strogo su određena za plaćanje režija do kraja sezone.
Naida Šehović