Hrvat koji je Aboridžinima posvetio svoj život

Povijest hrvatskih iseljenika na australskom tlu ispisana je mnogobrojnim neugodnim uspomenama i poniženjima. 

Borba za priznavanje statusa naših ljudi kao pripadnika hrvatske etničke skupine među drugim etničkim skupinama obilježena je prosvjedima, uvjeravanjima, sumnjama, optužbama, sudovima i racijama.

Plod je to pritisaka jugoslavenskog režima koji je uz pomoć špijuna protegnuo svoje otrovne pipke sve do ovog udaljenog kontinenta blateći hrvatsku zajednicu pred australskim vlastima. 

Od toga se, koliko god zvučalo nerealno, ne odustaje ni danas. Nedavno je jedan novinar u kontekstu razgovora o ISIL-ovim teroristima izrekao gnjusnu laž o Hrvatima optuživši ih da su 70-ih godina 20. stoljeća organizirali bombaške napade na australskom tlu. 

Laž koja je jednom usađena u svijest teško se može iskorijeniti, a pogotovo kada izostane odgovor državnih vlasti i etničke zajednice, što ovaj put nije bio slučaj.

Raspadanjem jugoslavenske zajednice naroda i nagovještajem političkih promjena u staroj domovini, naši iseljenici u Australiji od samog početka uključili su svu svoju energiju i znanje kako bi Hrvatska bila međunarodno priznata.

Rezultat toga je i činjenica da je upravo Australija bila prva prekooceanska država koja nas je priznala. U vrijeme Domovinskog rata hrvatsko iseljeništvo snažno je pomagalo matičnom narodu u domovini – lobiranjem, humanitarnom pomoći, izgradnjom ili kupnjom diplomatskih predstavništava u Canberri, Sydneyu, Melbourneu i Perthu. 

Određeni broj australskih Hrvata uključio se dragovoljno u Domovinski rat, a manji broj umirovljenika i radno aktivnih vratio se s kapitalom u Hrvatsku. 

Nekolicina povratnika, kao i djeca nekih hrvatskih iseljenika, obnašali su visoke funkcije u državnoj administraciji ili su tijekom privatizacije otkupili tvrtke i ušli u poduzetnički posao, dok je jedan broj njih bio aktivan u diplomatskim službama, organizacijama civilnog društva ili na sveučilištima. Ni značajan doprinos australskih Hrvata ne smijemo zaboraviti kada slavimo veličanstvenu vojno-redarstvenu akciju Oluja koja je dovela do oslobođenja našeg prostora i mira u domovini.

Među Hrvatima koje sam imala čast upoznati dok sam radila u Australiji bio je i Tomislav (Tom) Gavranic, liječnik, specijalist opće medicine, borac za aboridžinska prava i istaknuti humanist. 

Tom je u Australiju došao sa samo dvije godine. Odrastao je u sredini gdje se redovito susretao s pripadnicima aboridžinskih plemena, rano je upoznao njihovu kulturu i običaje, a kako je bio posebno osjetljiv na nepravdu i ljudsku patnju, kao logičan poziv uslijedilo je medicinsko zvanje.

Njegova supruga Dulcie, inače medicinska sestra, i on, podigli su dvoje djece. Danas u visokoj dobi pomažu lokalnoj zajednici, a posebno se to odnosi na aboridžinsku populaciju čija prava i interese u većini slučajeva nitko nije htio zastupati.

"Starosjedioci Australije od samog početka doseljavanja stranaca krajem 18. stoljeća bili su izvrgavani sustavnom istrebljivanju i marginalizaciji. Konačan rezultat tih interakcija zauzeo je takve razmjere da su prostrana područja australskog kontinenta 'očišćena' od aboridžinskih nastambi pri čemu su preživjeli domoroci često završavali kao demoralizirane i osiromašene skupine u 'zaštićenim rezervatima'", piše Tomislav Gavranic.

Englezi su Australiju prozvali Terra nullius uvjereni da su upravo oni prvi donijeli civilizaciju i kulturu na taj kontinent. O bogatoj teogoniji, mnogobrojnim jezicima i narječjima, obiteljskim i plemenskim običajima, nepisanom društvenom pravu, izvornoj kreativnosti i umjetnosti crnih Australaca koji su naselili ovo tlo prije više od 40 tisuća godina, niti su htjeli znati niti su išta razumjeli. 

Aboridžini su tek 1962. godine dobili pravo glasa, a 1974. priznato im je pravo na zemlju (s koje su bili potjerani u geta). No, 1992. poništena je sramotna sintagma Terra nullius. Time je napokon donekle ispravljena velika povijesna nepravda prema izvornom australskom starosjedilačkom narodu.

Druga velika nepravda prema Aboridžinima odnosi se na otimanje njihove djece i posvajanje u bijelim obiteljima ili dječjim domovima u uvjerenju da ih njihove biološke majke ne mogu pravilno odgajati. Postojalo je mišljenje da će se tako mali Aboridžini lakše uklopiti u australsku svakodnevicu. 

Tek sredinom devedesetih Australija je otvoreno priznala i javno se ispričala "ukradenoj generaciji" te njihovim obiteljima zbog nepravdi i patnje prouzrokovanih ovim nehumanim programom. 

Jedan od rijetkih bijelaca, Hrvat koji je aboridžinskoj enklavi u Queenslandu i Queenbeyanu posvetio cijeli svoj život, znanje i profesionalne sposobnosti bio je dr. Tomislav Gavranic (leteći liječnik). 

Zalagao se za njihova prava na zdravstvenu skrb, školovanje djece, jednak tretman pred zakonom i protiv siromaštva. Iako u visokoj životnoj dobi, dr. Gavranic i danas vodi zdravstvenu ordinaciju za siromašne u Queenbeyanu.

Zahvaljujući savjesti i poštenju takvih ljudi, konačno je i australska politička elita shvatila kako njihova zemlja ne smije biti sagrađena na načelu da sila znači pravo.

"... jer će biti krhka nacija. Moglo bi joj se dogoditi da sama jednog dana doživi sudbinu Aboridžina", poručio je vlastima dr. Gavranic.

Kad je sazrela svijest bijelih doseljenika o bogatstvu različitosti i da povijesno sjećanje Aboridžina pripada zajedničkom kulturnom dobru Australije, počeo se događati proces u kojem su se nastojale donekle ispraviti mnogobrojne društvene nepravde, a tragovi pogrešnih odluka, loših zakona, ponižavanja i maltretiranja, pa čak i zločini počinjeni nad Aboridžinima, javno su priznati.

Australija danas pojedinim manjinskim i autohtonim skupinama daje prava koja odstupaju od općevažećih zakona i to temeljem njihovih vjerskih uvjerenja, jezika, običaja, pa čak i prava na autonomni teritorij. Na tome treba zahvaliti i Hrvatu dr. Tomu Gavranicu s kojim se trebamo ponositi.

Kontakt između ljudi različitih kultura danas je tolerancija i solidarnost, ali se doima kako je to stanje u društvu rezultat reda i dogovora s ciljem izgradnje učinkovitog administrativnog sustava kao osnove za zdravu proizvodnju materijalnih dobara i funkcioniranje države multietničkog supstrata.

To nije zbog toga što pred sobom imamo osviještenog građanina niti je rezultat međusobnog razumijevanja među različitima ili istinskog napora u stvaranju zajedničkog projekta koji se zove Australija. 

O tome svjedoče i povremeni ispadi animoziteta pa i sukobi pripadnika pojedinih etničkih skupina. Autohtono stanovništvo bilo je obespravljeno, ali su slično iskustvo prošle mnogobrojne druge etničke skupine, pogotovo izvaneuropske zajednice zbog čega ni Australija nije bila pošteđena otvorenih javnih reakcija i nereda. Ljudi su izražavali svoje negodovanje prema politici ništenja njihovog kulturnog identiteta, vjerskih sloboda i snažne asimilacije. 

Činjenica da su Hrvati pripadnici europske civilizacije, bez obzira na sve teškoće i traume koje su prošli tijekom prilagođavanja novim izazovima useljeničkog života, na kraju je pridonijela tome da su pošteđeni onih iskušenja kroz koja su prolazili drugi neeuropski narodi u Australiji. 

Australija se danas svijetu predstavlja kao dinamična i progresivna zemlja. Tijekom proteklih desetljeća razvila je mnogobrojne institucije čija je zadaća skrb o useljenicima, zaštita njihovih prava i sloboda, očuvanje kulturnih naslijeđa...

Od najvažnijih imaju Biro za useljenička istraživanja, Australski institut za migracijska pitanja i Australsko etničko vijeće. Hrvati sada svoje potrebe i navike nastoje prilagoditi novoj sredini. Prednosti koje im pruža ovakav društveni okvir koriste za podmirivanje vlastitih želja, ambicija i potreba. 

Gdje god su ljudi odvojeni od svoje etničke zajednice, okreću se okruženju u kojem žive, brže sklapaju nove kontakte, prije prihvaćaju pravila i lakše prolaze fazu prilagođavanja. 

To će ostaviti posljedice na sva područja njihove društvenosti i kulturnih modela, od umjetničkog stvaralaštva do služenja materinskim jezikom uz pomoć kojih se iskazuje stvarni interes za očuvanje zajedničkog etničkog bića. Ono neće preživjeti izazove integracije, ali ako je to zemlja koja njihovim potomcima može jamčiti mir, kruh, slobodu i čuperak osobne sreće, onda vrijedi pokušati.