Franu Petrića – hrvatskog filozofa, polihistora, humanista i znanstvenika, smatra se jednim od europskih prvaka kasne renesanse.
Bio je učitelj Giordana Bruna, a svojim je radovima utjecao na mislioce 17. stoljeća poput Hobbesa, Descartesa i Newtona.
U filozofskoj znanosti renesanse ima počasno mjesto kao istaknuti "neoplatonist" i strastveni protivnik Aristotelove filozofije.
Nakon što je prekinuo temeljno obrazovanje na rodnom Cresu (rođ. 1529.), sa stricem sudjeluje u protuturskom ratu mletačkog brodovlja, a potom u ratnim operacijama kod Novigrada.
U Veneciji se školuje za trgovca, pod zaštitom Matije Vlačića u Ingolstadtu uči grčki, u Padovi studira medicinu te se na kraju posvećuje filozofiji i matematici.
Neko vrijeme je boravio i na Cipru, kao upravitelj velikaških imanja. Zatim putuje Španjolskom i Italijom, trguje pamukom i knjigama, a bavi se i izdavaštvom.
Među prvim filozofskim i književnim spisima objavio je djelo La città felice (Sretan grad, 1553.), koje se zahvaljujući iznimnim analizama društveno-političkog konteksta smatra jednim od vodećih spisa političke literature 16. stoljeća.
Bio je profesor filozofije u Ferrari i Rimu, gdje je na Sveučilištu Sapienzi od 1592. do smrti 1597. godine predavao platoničku filozofiju.
Putovao je Europom i stekao veliku slavu svojim djelima iz filozofije, astronomije, meteorologije, arheologije, politike, trgovine, medicine, izdavaštva...
Njegova djela na latinskom jeziku tiskana su diljem tadašnje Europe.
Kapitalan rad mu je Nova de Universis Philosophia (Nova sveopća filozofija, Ferrara 1591., 1592.), u kojem daje zaokružen sustav filozofije. Djelo je objavljeno na hrvatskom jeziku 1979.
Pokopan je u crkvi svetog Onofrija u Rimu.