Zvonko Bušić dobro je razumio nit ljubavi koja ga je vezala prema zemlji Hrvatskoj. Potrošio je sav život, cijelu svoju životnu crticu među dvama datumima svog života. Ljubav ide iznad logike razmjene i igre daj-dam.U činu darivanja, mi razlučujemo sebe od samih sebe. U darivanju, mi dajemo sebe i ostajemo pri sebi. Darivanje ne oduzima, ono nagrađuje, stvara.
Vjerovati u ljubav i učiniti je sumom, zbirom cijelog razumijevanja naše egzistencije, znači sve dati. Ništa ne zadržati. Isprazniti život do kraja u darivanju.
Nadahnuća su oni, samo oni, koji darivaju sebe, koji ništa ne traže za sebe, nego daju i stalno daju. Srce im je davanjem postajalo sve veće. I nikada se nisu žalili.
"Nikoga još nikada nisu slavili zbog nečega što je dobio. Slava je bila nagrada samo onima koji su darivali", C. Coolidge, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država 1923. – 1929.
Dajte, pa ćete i vi dobiti. Vaš će vam se dar vratiti u punoj i prepunoj mjeri, dobro nabijenoj, natresenoj, preobilnoj. Jer kakvom mjerom dajete, takvom će se i vama davati. (Luka 6, 38-40).
Zvonko Bušić je dobro razumio ovu jednostavnu i veličanstvenu mudrost. Njemu je Hrvatska bila ljubav svih darivanja. Njegov život ideala mora ostati u globalnom sjećanju Hrvata. Jer narod bez takvih ne može opstati. Kada ideale izgubimo i kada sami sebi postanemo i autoritet, i cilj, i smisao, onda nam je sudbina u zaboravima ljudskima. Narod bez vođe i bez pogleda uprtog visoko gore ništa ne razumije!
Borba za "čistu "državu je pogrešna borba, u drugim državama je kažnjivo dizat desnicu u čast čiste države, samo je ovdje to ponos i slavit teroriste nije problem