Bruno Bušić: Zašto sam otišao iz domovine

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suvremena sociologija ustanovila je da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojem je postala svjesna sama sebe. 

Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svakog naroda, kroz taj ritam on se oslobađa straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo. Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. Razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo. Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam otići. Naravno, ilegalno. 

O odlasku u emigraciju razmišljao sam još u Staroj Gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osuđenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave; slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i u kavanama. Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. 

Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali otkuda ta iznenadna promjena, ta poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je "hrabra" jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali što izgubiti. Na "slobodi" je bilo drugačije. Ljudi se nastoje prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost među ljudima daleko, čak i neusporedivo veća nego prijašnjih godina. 

Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlazaka na "slobodu" hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonili. Sada toga više nema, a to je najbitnije. Bez međusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode. U domovini više nisam mogao ništa učiniti, nisam se ni mogao maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. 

Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu napalo me 15-ak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s leđa snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje 20. Sve su to promatrala dva milicionera, ali ništa nisu poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj uopće nije odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije.

Naime, privatni sudski postupak može se voditi tek kada javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio. Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao raspoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od 1946. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest Hrvatske u tom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Gradskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike Gradskog komiteta od 1945. do 1966. Naravno, na svemu tome treba još raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je bio jedan od važnih razloga zbog kojeg sam odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga napraviti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze glasila: Hrvatska revija i Nova Hrvatska. Još dok sam bio u Parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio Republiku Hrvatsku, Hrvatski Glas, Hrvatsku Državu i druga hrvatska glasila u inozemstvu i svim njima nalazimo vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Hrvatska emigracija potpuno je jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez međusobnih svađa, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. 

Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. Međutim, čim se intenzivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te međusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivost i sumnjičenja nestaju. Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na međusobne svađe, jer se moraju nekako osloboditi viša vlastite energije i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost.

Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će i emigrantske svađe, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost. Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kada smo se mi Hrvati zbog vlastitih, često teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojništva. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao podčiniti, ako on to nije sam sobom učinio.

Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju. Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobođena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve usklađeniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobađao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestajali antagonizmi i padale stare opreke unutar nacionalnog bića, a da bi to mogli promaknuti neprijateljima hrvatske države i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karađorđeva. Zbog istoga čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave Hrvatske države – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnaziji u Jugoslaviji, zato što sam te godine s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije, sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunist i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tuđmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku.

To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslav Krleža i general armije Ivan Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. Kao dokazni materijal protiv Tuđmana čitani su dugi odlomci iz Hrvatskih razgovora o slobodi, Obrane, Republike Hrvatske, Hrvatske revije. Htjela se dokazati duhovna veza između emigracije i domovine. Zapravo tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenja da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišao sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran: ne zauvijek!

Nova Hrvatska, br. 19., London 1975.