Zašto Tajvan?

Tri i pol godine radila sam, prema mnogima, najzanimljiviji posao na svijetu! Svima je takav život izvana izgledao odlično. Nisu odmogle ni slike na Fejsu popraćene objavama: "Nalazim se ispred Kineskog zida, sutra idem na Sejšele, a za vikend u Rio de Janeiro".

Lagodan život stjuardese u plaćenom stanu s podmirenim troškovima, na toplom mjestu gdje te sunce budi svako jutro, uz kulturne, rasne i jezične raznolikosti. Svaki put kad o tome razmišljam sjetim se kako je bilo savršeno. No, nakon određenog vremena dođe do zasićenja i nezadovoljstva. Uslijedio je plan B.

Većina je mislila da sam luda što sam ostavila takav posao "bez mana" kojih je zapravo bilo, ali o njima nitko neće javno govoriti, najviše zbog potpisanog ugovora ili straha od osuđivanja.

"Ako ti tamo nije dobro, vrati se onda u Hrvatsku i radi kao prodavačica pa ćeš vidjeti što znači nezadovoljstvo, nezahvalnice", samo je jedan od komentara koji sam dobila nakon objave da više nisam zadovoljna trenutačnim životom i poslom.

Bilo je lijepo dok sam uživala i svima bih preporučila takvo iskustvo, ali došlo je vrijeme kad me to više nije ispunjavalo. Što dalje? Vratiti se u Zagreb? Zašto? Ne mogu! Ne još! Trebala mi je jedna velika promjena, poput one prije skoro četiri godine.

Tajvan je neko daleko azijsko mjesto koje sam posjetila jednom u životu i to na 24 sata. No, prijateljeve pozitivne priče o ugodnom životu na otoku udaljenom 180 kilometara istočno od Kine i ta neopisiva potreba ponovnog odlaska u nepoznato bili su dovoljni razlozi da počnem razmišljati o novom životu.

Odluku mi je olakšala činjenica što ondje djeluje mala zajednica naših ljudi. Zbog planova o putovanjima Azijom, preseljenju je pridonio i geografski položaj mjesta.

Ponovno sam spakirala dva kovčega i prije dva mjeseca stigla u Tainan, gradić na jugozapadnoj obali otoka koji je svojevremeno bio središte Tajvana.

Ponekad imam osjećaj kako ovdje svaka ulica ima svoj hram, a neki od taoističkih i budističkih su najstariji na otoku.

Azijska kuhinja je lagana i zdrava, porcije su taman, nema pretjerivanja. Šećer dolazi u svakom jelu pa se teško nalazi kruh sličan našem. Kako je Tainan nekoć bio najveći proizvođač šećera, tako je i lokalna kuhinja još slađa od ostatka Tajvana.

Odlazak u špeceraj zbog neznanja jezika i dešifriranja sastojaka (samo da nema šećera) traje duže nego šetnja Louvreom.

Još uvijek se privikavam na jezik koji ne samo da ne razumijem, nego ga ne znam ni prepoznati.

Svladavanje mandarinskog je na popisu prioriteta sve dok živim ovdje. Učenje o kulturi i običajima potrajat će mjesecima.

Tajvanci su ugodni ljudi. Nema dernjave, susjedi se ne svađaju, vozači ne trube na cestama i nitko nikome ne spominje majku.

Možda zvuči dosadno, ali smirenost je upravo ono što mi trenutačno odgovara. Koliko će trajati, ne znam. To je ljepota slobode…