Otpor pružam prema svemu (urođena mana) pa mi je svakodnevica u New Jerseyju još uvijek strano tijelo. Suprug je Haićanin, dolazi iz zemlje u kojoj ljudski život ne vrijedi mnogo i gdje zakon ne postoji, bar ne u praktičnom smislu riječi. Nikad nije živio negdje drugdje. Hoću reći, njemu je ovdje dobro, iako se oboje često iznenađujemo količinom primitivizma, lažne političke korektnosti i rasne mržnje. Svi su useljenici ili njihovi potomci, a svi imaju sve protiv svih.
Zidovi su tanki, kuće kartonske. Naš prvi susjed Julio ima problematičnu probavu, a partnerica mu najčešće dolazi četvrtkom i subotom.
Carlos iz stana B3, kat ispod, često pjeva i voli Game of Thrones. Svog stanodavca Williama nikad nismo upoznali, osim putem e-maila. Stanarinu plaćamo svakog prvog u mjesecu preko online servisa stvorenog isključivo za tu namjenu.
Infrastruktura je otužna, nakon malo jače kiše i vjetra, ljudi kupuju generatore, zalihe hrane i vode. Nemamo zdravstveno osiguranje pa nastojimo ne slomiti nogu, no u slučaju potrebe planiramo otići prema najbližoj zemlji Trećeg svijeta.
U godinu dana smo pronašli stan, oboje radimo, ne zarađujemo mnogo, ali dovoljno za naše potrebe, čak i želje. Živimo u hispanskoj zoni okruga Bergen, države New Jersey, koju zovu i pazuh SAD-a. U našem kvartu prvi i službeni jezik je španjolski, engleski je nebitan.
Prema ugovoru o najmu stana, nemam pravo na vlastitu perilicu rublja i to mi je veliki nedostatak. Manhattan se nalazi s druge strane rijeke Hudson. Kada nema gužve, autobusom sam za 20 minuta na Times Squareu.
Kava za van je nužnost, ne i gušt, a vrijeme naprosto prolazi brže nego bilo gdje drugdje na svijetu.
Ljudi ovdje žive da bi radili i to je činjenica. Birokracija im je noćna mora, toliko da mi nedostaju tete iz referade. Vrlo teško se dobiva potpuna informacija, komunikacija je neizravna i na svakom koraku te ohrabruju na elektroničko dopisivanje.
Kao društvo, uz pretpostavku da je New York glavni grad svijeta i vrhunac melting pot-a, Amerikanci su pasivno agresivni, neskloni sučeljavanju bilo kakve vrste, nevješti u dijalogu... Kritičko mišljenje radije je stvar trenda i prikaz skupog obrazovanja nego što je mjerilo zdravog razuma.
Američka djeca su zatupljena, prezaštićena i indoktrinirana. Kad kažem američka, govorim životom, ne nužno podrijetlom ili odgojem.
Svi mi ostali smo paranoični robovi feudalnog čudovišta koje nam zatvara gubicu zbog svoje osnovne potrebe - hrane.
No, ljepota života u Americi je dostupnost svega. Od 50-ak ljudi s kojima se čujem na tjednoj bazi, njih 48-ero je različite nacionalnosti. Kruh koji jedemo dolazi iz Sirije, hummus je domaći libanonski, piletina se priprema s antibioticima ili bez, maslinovo ulje iz koje god zemlje hoćeš, a kad mi se jede indijska ili tadžikistanska hrana, udaljena je otprilike jedan telefonski poziv.
Ako želiš biti ovdje, imaš legalan boravak, slijediš pravila i govoriš jezik, a prilika će se već ukazati.