Trenutak u kojem shvatiš da kao Balkanac imaš toliko privilegija

Na putu iz Južnoafričke Republike prema Londonu nakratko smo se zaustavili u Etiopiji i jednom gradu od otprilike 3,4 milijuna stanovnika, ako je vjerovati službenim brojkama.

Zrakoplov je sletio pred zoru, a sam proces tranzitne vize za dan smještaja i prijevoza unaprijed je organiziran preko Ethiopian Airlinesa.

U polumraku svitanja znali smo da se nalazimo duboko u Africi. Ulice su djelomično asfaltirane, pune lokvi i smeća razbacanog na sve strane. Kosturi nedovršenih zgrada uz pokoju novu, stračare od lima, improvizirani štandovi s hranom i potrepštinama, nabacani su u našem susjedstvu.

S hotelskog prozora u blizini aerodroma vidjela sam izlazak sunca iznad Addis Ababe te kontrast između zelenila koje okružuje grad i neplaniranog urbanizma.

Hotel je jednostavan, ali nisam ni očekivala više. Prošle godine sam dvije noći provela u Nairobiju tako da su moja iskustva ovdje slična. Zapravo, bilo je još gore. Afrika je lijep i raznolik kontinent, ali jedno je zajedničko svim njezinim državama - neopisivo siromaštvo.

Veliki sraz između onih nekoliko bogatih i ogromne gladujuće populacije u velikim gradovima ne priotizira stvari poput infrastrukture, brige za okoliš ili očuvanje bilo kakvih povijesnih znamenitosti. Unatoč svemu tome, u Addisu sam otkrila ljubaznost i radoznalost ljudi.

Obilazak grada započeo je pregovaranjem oko cijene prijevoza taksijem do planine Entoto, otprilike osam kilometara prema sjeveru. Simpatični Dabebe pristao je na 600 birra (oko 200 kuna ) u oba smjera.

Ulice su poprilično dugačke tako da se ne stvara velika gužva, iako je na cestama more automobila. Svako drugo ili treće vozilo ne bi prošlo na testu u Hrvatskoj koliko crnog dima iz njih izlazi. U kaosu ljudi, nekoliko motocikala i dvadesetak koza pred premijerovom palačom, uspjeli smo doći do podnožja planine. Dabebe je vozio bijelo-plavi taksi u poluraspadnutom stanju, ali je tvrdio i dokazao da se može dogurati na vrh planine od 3200 metara nadmorske visine (podnožje grada je na 2355 metara).

Na planini su uglavnom ruralne kućice razbacane po šumama. Stanovništvo ovdje nekako preživljava od turista i velike tržnice Shiromede. Crkva svete Marije može se vidjeti samo izvana, ako želite posjetiti mali muzej platit ćete 100 birra. Bili smo i kod prve palače kralja Menelika II. oko koje se stvarala Addis Ababa.

Sve u svemu, jako brzo, ali informativno. Zanimljivo je bilo vidjeti koliko su Etiopljani religiozni - oko 60 posto ih se opredijelilo za kršćanstvo, a ostatak čine muslimani i svi žive u miru. Miješani brakovi su česta pojava. Taj tjedan u Addisu sve se vrtjelo oko pripreme za Uskrs jer po Etiopljanskom kalendaru (oni su u 2008. godini, tako mi je rečeno) i njihovom ortodoksnom kršćanstvu, Uskrs malo kasni.

Od planine Entoto spustili smo se u grad do Nacionalnog muzeja (10 birra) gdje se nalazi replika prvog hominida Lucy nađenog u Etiopiji unatrag nekoliko milijuna godina.

Za tako veliku zemlju s dugom poviješću ljudske civilizacije i afričke kulture, bilo je žalosno vidjeti koliko se malo ulaže u objekte i turizam. Srećom za mene, restoran Lucy’s odmah do muzeja imao je predobru lokalnu hranu.

Etiopija je bila kolonizirana samo pet godina u svojoj povijesti, i to od Mussolinija. I danas se primijeti koja stara talijanska zgrada. Talijani ovdje nisu ostavili puno više od dobre hrane i strasti prema kavi.

Nakon njih vladao je kralj Haile Selassie dok nije protjeran od Derg stranke koja je od 1975. terorizirala svoje ljude više nego svi kraljevi. Etiopija je do ranih devedesetih prošla kroz nezamislive patnje. U isto vrijeme dok je u Hrvatskoj trajao Domovinski rat, ovdje je vladao val gladi izazvan represivnom poljoprivrednom politikom i pojačan stravičnim sušama. Zato je i razumljivo što Addis Ababa izgleda kaotično bez ikakvog reda. U dvadesetak godina teško je izgraditi temelje prave ekonomije, politike i društva u malenoj Hrvatskoj, a kamoli u zemlji koja ima između 90 i 100 milijuna stanovnika.

Od muzeja do hotela uspjela sam kupiti tradicionalnu haljinu, jednu razglednicu i paket kave. Grad je pun crkvi i vjernika. Ljudi mole na sve strane. Oni koji to ne rade, prose. Treći trguju, čiste cipele, voze taksije. Onih nekoliko u odjelima tipkaju po mobitelu dok im se čiste cipele. Pokraj ograđene i osigurane zgrade UN-a vrve čistači i vrtlari. Uz nju, impresivan prizor - prljava rijeka puna smeća i djece u dronjcima koji trčkaraju uokolo. Jedan klinac me pitao za novac. To je trenutak kad se čovjek prizemlji - shvatiš kako kao Europljanin i Balkanac imaš toliko privilegija. Ovdje čak postoji i ulica Josipa Broza Tita za kojeg svi znaju.

Posljednja turistička postaja bio je Muzej crvenog terora u kojem se više može naučiti o brutalnoj, ne tako dalekoj, povijesti Etiopije. Fotografije su stravične, s posmrtnim ostacima nekih žrtava i osobnim svjedočanstvima. Teško je ne suosjećati sa svakom nacijom koja prođe pakao rata jer on ostavlja duboke rane. Njih ne može izliječiti ništa osim tolerancije i vremena. U muzeju me presreo simpatični student i uvalio mi CD s lokalnom glazbom za 200 birra. Rastali smo se s obećanjem kako će on novac potrošiti pametno te da ću se ja vratiti i posjetiti ostatak njegove zemlje, pogotovo prelijepe prirodne krajeve.

Pola dana obilaženja Addis Ababe bilo je iscrpljujuće, najviše zbog onečišćenja zraka uz manjak kisika na tolikoj nadmorskoj visini. Navečer smo odlučili posjetiti restoran s tradicionalnom glazbom i plesovima zanimljivog imena 2000 Habesha. Hrana je bila odlična kao i za ručak, samo turistički skuplja. Zabava nije razočarala, plesači su dali sve od sebe. Za kraj sam probala pravu kavu koju poslužuju uz kokice i vino s medom, kao što je pio kralj Menelik II.

Dokaz koliko su Etiopljani ljubazni prema strancima bila je duga noćna šetnja do hotela gdje mog dečka i mene nitko nije ometao.

Jedina moguća prijetnja bio je čopor uličnih pasa koji su prešli ulicu prije nas i nestali u tami. Izmoreni i zadovoljni malom avanturom u Etiopiji, skupili smo svoje stvari i vratili se na aerodrom.