Sa samo tri godine s roditeljima odlazim iz Zagreba u Düsseldorf. Ondje ne ostajemo dugo pa kao novo odredište biramo Brazil.
Tisuće kilometara su nas dijelile od domovine, no u to doba nije bilo jednostavno putovati.
Vrijeme je prolazilo, a kod nove kuće smo držali do običaja i jezika. Pratili smo događanja u domovini, dok je pjesma uz harmoniku bila naša svakodnevica.
No, nije isto kad kročiš na prag doma ili razmišljaš o nekim dalekim uspomenama.
Godine 1987. prvi put posjećujem rodni kraj, jer sam poslovno boravila u Milanu.
Prvi pogled prema domovini bio je iz zrakoplova! Ugledala sam neki mali grad i tad nam se pilot obratio: "S desne strane vidite Zagreb!"
Srce mi je ludo zalupalo... Pa to je moj Zagreb, ali nije velik kao što sam ga zamišljala!
Nakon slijetanja na aerodrom dobivam tremu! Noge mi se tresu, osjećam strah! Hoće li me netko zaustaviti jer sam kćerka Pavičića, onog koji je otišao raditi u Njemačku, ali se unatoč prijetnjama tajne službe nije namjeravao vratiti?
Kad je završio s provjerom dokumenata, službenik mi je rekao da stanem sa strane. Gotovo je, pomislih u tom trenutku! Pronašli su me!
Pratila sam ga do neke prostorije i teško se držala na nogama. Tad je dodao: "Budući da dolazite iz tropske zemlje, morate se cijepiti protiv malarije".
Doista, pao mi je kamen sa srca.
"Samo zbog toga ću biti u karanteni? Hvala Bogu!"
Objasnila sam mu kako ne dolazim iz neke prašume. Ubrzo smo riješili svu dokumentaciju i konačno sam mogla vidjeti rodbinu koja me već nestrpljivo čekala više od sat vremena. Dobro smo se nasmijali tom neobičnom događaju.
Nakon toliko godina uslijedila je prva šetnja Zagrebom. Činilo mi se kao da sam već tisuću puta hodala tim ulicama.
Prolaskom kroz Kamenita vrata u sekundi su mi se vratili okusi djetinjstva.
U Maksimiru sam pronašla sličan kamen poput onog koji je dan prije odlaska bio sakriven u mom jastuku, kad sam majci rekla da mora biti uz mene. Čuvam ga i danas!
Kasnije sam još nekoliko puta posjećivala domovinu, no u lipnju 1991. nisam se usudila doći zbog Domovinskog rata i trudnoće.
Na Božić 1993. s majkom i sinom doputovala sam u Europu i ponovno smo se bojali posjetiti Hrvatsku.
I tako su proletjele godine...
Stoga sam početkom ljeta 2012. odlučila doći sa sinom, preko Budimpešte u Osijek, kod našeg prijatelja.
Nakon dva sata vožnje prelijepim mađarskim krajolikom, stali smo na granici s Hrvatskom. Kad smo ispod natpisa Üdvözöljük, Welcome i Willkommen vidjeli i Dobro došli, pogledala sam sina, stisnula mu ruku, a suze su počele teći.
Nakon toliko godina vratili smo se u domovinu, sada neovisnu. Od našeg posljednjeg susreta prošla su dva desetljeća.
Na granici nas je kontrola tražila dokumente. Svi su predali putovnice, no ja sam imala putni list jer mi Veleposlanstvo Hrvatske u Brazilu nije na vrijeme stiglo poslati novu putovnicu.
Tad mi je policajka rekla da uđem u zgradu.
"Pa zar opet? Što se sada dogodilo?", pitala sam.
Zadržali su me 20-ak minuta i nakon ispitivanja, krenuli smo dalje.
Tijekom putovanja pratili su nas neobični i prelijepi krajolici slavonskih ravnica! Već je 21 sat, a sunce tek počinje zalaziti, nevjerojatno!
U Osijeku smo ugledali rijeku Dravu, promenadu i pješački most. Sin Danilo odmah se zaljubio i shvatio da je Slavonac, iako mu je djed Ličanin, baka iz Srijema, a ja sam Zagrepčanka.
Već smo bili na moru i hrvatska obala nema opisa jer reći da je prelijepa zvuči premalo.
Posjetili smo još mnoga mjesta u domovini, sve možete vidjeti u fotogaleriji.
Sljedeći put ću pisati o Brazilu, jer znam da ima dosta Hrvata koji se dive toj zemlji.
A ovu temu ću završiti naslovom pjesme Miroslava Škore koja me uvijek rastuži kad se sjetim domovine.
"Ne dirajte mi ravnicu".
Evo da su SDPovci i njihovi sateliti ostali na vlasti lagano bi opet sve išlo u tom smjeru. Kod njih nigdje hrvatske zastave a puna usta tita i partizana.