Druga strana Dubaija

Sve ovisi odakle iz svijeta zapravo dolazite. U Dubaiju su najbolje plaćeni Europljani, pogotovo Englezi, Amerikanci, Rusi i Australci.

Bez obzira u kojem sektoru djeluju, a obično su zaposleni kao savjetnici, stalni radni odnos nije čest primjer.

Većina njih živi u dijelovima grada koji se zovu Arabian Ranches i to su dva potpuno izdvojena naselja s preko 3000 izgrađenih vila.

I sigurnost je na razini. Naselja imaju svoje škole, bolnice, vrtiće, restorane, kafiće, golf terene, trgovine sa svježom hranom, privatna osiguranja i umjetna jezera.

Vile su podijeljene prema veličini i ugodnosti pa tako oni koji zarađuju nešto "manje" žive u dvjestotinjak četvornih metara s dijeljenim bazenom, na mjestima dosta udaljenima od golf terena i jezera.

Oni koji su svojoj obitelji osigurali visoke prihode žive u vilama s privatnim bazenima, njihove supruge uglavnom ne rade pa svi zajedno vrijeme troše na skupe zabave. Na vrhu Burj Al Araba visine od 321 metar uživaju u tenisu. Igralište je ograđeno staklom i viseće je gradnje. Isto tako, često iznajmljuju jahte na cijeli dan te se uglavnom uz žestoke tulume voze prema zaljevu ili Abu Dhabiju.

I ovdje su prisutne razlike između već bogatih doseljenika pa tako nije isto unajmiti "barku" od 30 metara osvijetljenu kao božićno drvce i jahtu od 50 metara uz privatnog DJ-a, dvije otvorene palube i salonom zatvorenim za poglede javnosti.

Moderni automobili prilagođeni su kupcima kako bi se u moru luksuza zapravo pokazala statusna razlika između ljudi koji žive na visokoj nozi.

Ako požele letjeti iznad Dubaija unajmljuju privatne helikoptere, dok zrakoplove koriste za skokove padobranom. Gotovo sve što ste zamislili, ovdje je ostvarivo. Uz visoku cijenu, naravno.

U prethodnom blogu općenito sam se osvrnuo na društvene i klasne razlike pa su tako ljudi s mističnog potkontinenta predodređeni za prolazne poslove. To je bila prva veća razlika koju sam doživio, toliko očita i izražena da svatko normalnog moralnog stava jednostavno ostane šokiran.

Za mene pravo stanje znači vidjeti i doživjeti ljude s ulice, iza kulisa.

Pokušati osjetiti izvornost ovdje se pokazalo kao priličan izazov. Tako sam jednog jutra krenuo u dio grada koji se zove Deira gdje još uvijek u izvornom obliku postoje tržnice začinima, svilom i zlatom.

Taksist koji me vozio bio je Pakistanac. Ovdje živi osam godina, a cijelu obitelj ostavio je u domovini. Nije ih vidio već preko 12 mjeseci zbog problema s ulaskom u zemlju.

Braću i oca izgubio je prije nekoliko desetljeća u klanskom sukobu. Majka je još uvijek živa.

Morao je napustiti Pakistan jer je ostao jedini muškarac u svojoj obitelji. Potajno se oženio, ali supruga ne nosi njegovo prezime kako bi imala barem prividnu sigurnost.

Kada uspije otići kući sa svojima se nalazi na granici s Indijom da bi u slučaju problema mogao pobjeći.

Njegove oči su tamne, umorne i presvučene crvenkastim vodenastim sjajem, jer taj dan je u smjeni od ponoći do 18 sati.

Zaradi dovoljno da s trojicom prijatelja podijeli troškove stana i hrane. Još plati račun za mobitel, a ostatak šalje kući.

Njegova brada je dugačka, uredna i prošarana sijedim dlakama. Dobro skriva bore lica koje prolazi borbu za život. Ruke izgledaju starije nego što bi trebale biti. Oko zgloba omotana je molitvena krunica.

Osmijeh na licu mu se pojavio kad sam ga zamolio da me odveze do tržnica kako bi vidio kolotečinu stvarnog života.

Ostavio me kod mosta na Dubai zaljevu te preporučio da put nastavim tradicionalnim brodićima, što me oduševilo zbog cijelog doživljaja izvornosti.

Naišao sam na male restorane brze prehrane, većinom indijske gdje se cijeli ručak može kupiti za 20-ak kuna, dućane elektronikom prepune kopija s poznatim znakom jabuke te pokretne pečenjarnice piletine koje zauzimaju mjesta ovisno o kretanju ljudi.

Neizbježni su bili i muškarci koji stoje na uglovima ulica i pregovaraju o svemu što ti treba.

Automobili trube, u ovom dijelu kvarta vozi se bez zakona i pravila pa tako semafori ne znače baš puno.

Tad sam naletio na nešto što sam do tada viđao samo u filmovima.

Mala sobica od možda 15-ak četvornih metara prepuna ljudi koji sjede i sijede iza šivaćih strojeva. Odlučio sam ući i probati razgovarati o njihovom životu i radu.

Nisu me baš dočekali s osmijehom i spremni na otvaranje, bijelac sam.

Zbog moje krupne građe nisu bili izrazito neprijateljski raspoloženi i jedini odgovor koji sam uspio izvući je da rade za plaću ovisnoj o prodaji na tržnicama.

Šivaju po 12 sati dnevno, ako je prodaja dobra dobiju 20-ak kuna na sat.

Razlika, ali i mogućnosti je puno. Do čitanja!