Irska je nakon Njemačke omiljena destinacija za mlade ljude koji se u potrazi za poslom i boljim životom iseljavaju iz Hrvatske. Zašto je u Irskoj bolje živjeti nego u Hrvatskoj čak i s minimalnom plaćom, govori Luka Antičević (29), koji je diplomirao geografiju i koji je u toj zemlji sa sadašnjom suprugom proveo osam mjeseci, uvjerivši se da u Dublin pristiže sve više Hrvata, pogotovo iz Slavonije. Apsurdno je da se zemlja koja je uložila silan novac u njihovo školovanje samo tako odriče mladih i visokoobrazovanih – kojih Hrvatska ima samo 16,4 % – kojima ovdje poslodavci, koji opet traže fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, pružaju nikakve ili loše uvjete rada. Žalosno je da su naši mladi s fakultetom koji u Irskoj rade na poslovima ispod svoje stručne spreme zadovoljniji nego u Hrvatskoj, koja im uz besperspektivnost nudi manipulativne ideološke priče. Mladi odlaze, ostavljajući zagovornike ustaša i partizana da raspravljaju o njima dok ne pomru.

Šalju novac kući

Luka Antičević u Dublin je iz Ivanić Grada otišao s prijateljem prošle godine u ožujku jer ovdje za njega nije bilo posla i odmah je počeo raditi kao portir u hotelu. Za život u Irskoj uz potvrdu od poslodavca trebao je izvaditi samo PPS broj, koji je, kaže, neka vrsta našeg OIB-a. Zarađivao je tjedno 318 eura te dnevno do 15 eura od napojnica. Za dva mjeseca mu se pridružila i djevojka, sadašnja supruga.

"Svi naši znanci većinom rade u hotelima. Dublin ima oko 100 hotela u kojima je lako i brzo naći posao na niskim pozicijama, a ako ste ambiciozni, za godinu dana napredujete do pozicije supervizora i satnice od 13-14 eura. U Dublinu je jako puno Hrvata, ali većinom su to cure i dečki iz Slavonije. Razumijem ih, rade u kafiću za 3000 kuna ili su bez posla i onda dođu u Irsku i zarađuju mjesečno 10 tisuća kuna i mogu doma slati 300 eura. Kad smo odlazili iz Dublina, cura iz Slavonije koja je završila pravo došla je raditi u hotel na recepciju. Većinom dolaze visokoobrazovani, ali naravno da ima i mladih sa srednjom školom", kaže Antičević. U Irskoj je minimalac po satu od 1. siječnja 2016. 9,15 eura, a svaki prekovremeni sat je plaćen. U Dublinu je puno i Bugara, Rumunja, Poljaka, Argentinaca, Indijaca, Kineza... Stanovanje je skuplje nego u Zagrebu pa nerijetko doseljenici u početku dijele stanove. Antičević je s curom, ekonomisticom, plaćao garsonijeru 800 eura, a poslije su s prijateljem stan plaćali 900 eura. U Corku prijatelj koji živi sa ženom, dvoje djece i šogoricom plaća kuću 970 eura.

"Sve je u Irskoj pozitivno, lijepo se živi i sve sam svjesniji koliko je ondje ljudima lakše živjeti nego u Hrvatskoj. Bojim se da odnos prema zaposleniku kod nas nikad neće biti takav, pogotovo kod privatnika. Ako ste na minimalcu, a supruga vam je nezaposlena i doma s djetetom, ima pravo na 60 posto minimalne plaće, a dijete na doplatak od oko 200-250 eura, dok je za dvoje djece doplatak 500 eura. I s minimalcem si možete puno toga priuštiti, djevojka i ja obišli smo sve ljepote Irske, jer kako sam radio u hotelu mogao sam dobiti gotovo besplatna putovanja. Jedino je vrijeme tmurno, ali ako imaš curu, prijatelje, a u Irskoj je sve više naših, sve ide lako, a i doma si zrakoplovom za tri sata", dodaje Antičević. Vratio se u Hrvatsku jer sa suprugom, s kojom se upravo vjenčao, u kolovozu očekuje dijete.

Dom je dom

"Uvijek sam želio normalan posao i da ostanemo u Ivaniću, a i nedostajao nam je dom. Vratili smo se prošle godine u studenom kad sam dobio poziv iz jedne tvrtke. Ali nije isključeno da ponovno odemo u Irsku kad dijete navrši pola godine, jer od 1. svibnja opet ne radim. Javljam se na natječaje, ali ništa. Ne bih htio opet otići, ipak je ovo moja zemlja, a i taj osjećaj da mogu sutra otići kod sebe na Pelješac i okupati se, i to more i zrak nitko ne može platiti, ali ne bude li posla, vratit ćemo se u Irsku", zaključuje naš sugovornik.

Goran Blagajac (29) diplomirao je financije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a u Irskoj je gotovo godinu dana i ne namjerava se vraćati. Radi u Dublinu u hotelu na recepciji.

"Ne razmišljam o povratku. Situacija u Hrvatskoj mi se ne sviđa i ne vidim da će se nešto promijeniti za koju godinu. Imam fakultet, znam engleski, radio sam i u Kanadi, no u Hrvatskoj sve to nije bilo dovoljno za pristojan posao. Dosta mladih odlazi zbog takve politike. Zašto da se vratim u Hrvatsku, da radim za 4000 kuna?", govori Blagajac. Zasad nije ni tražio posao u struci, ali ne znači da neće, a kad uštedi više novca, razmišljat će o poslijediplomskom.

"Irci cijene rad, a uz dobar rad plaća brzo raste. Uz iskustvo uvijek možete tražiti bolji posao. U Dublinu je puno Hrvata, toliko mladih odlazi iz Hrvatske, a nikoga za to nije briga", priznaje naš sugovornik. Putovanja su mu strast, a u Irskoj zarađuje dovoljno da može putovati, pa će na – Kilimandžaro.

U Irskoj radnik, kaže Antičević, ne mora trpjeti lošeg poslodavca. Ako vam se nešto ne sviđa, date otkaz i u roku od tjedan dana nađete novi posao. Poslodavci na molbe za posao odmah odgovaraju, nazovu već sljedeći dan i ne događa se kao u nas da se nikad ne jave. Može se pronaći posao i za one s fakultetom, u struci, samo treba biti strpljiv, jer Irci traže da se odradi besplatan staž i to je najčešće problem za Hrvate. Njegov kolega s VSS-om radi u struci, ali priznaje da Irci na visokokvalificiranim poslovima imaju prednost pri zapošljavanju.

Đaci veselo čavrljaju, prelistavaju bilježnice, vuku torbe po školskim hodnicima. Sasvim običan dan u OŠ Franje Tuđmana u Belom Manastiru. Tek dublji pogled po učionicama otkriva prazne klupe u kojima su još jučer sjedili njihovi vršnjaci. Za više od stotinu smanjio se broj đaka u dvije osnovne škole u Belom Manastiru u samo tri godine, a brojile su, usporedbe radi, ukupno 800-tinjak djece. Izračunali su to u srijedu, prije posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Baranji, pa su šokirali i nju.

"Imamo 530 učenika, a prije tri godine ih je bilo 700. Uz iseljavanje, tu je i manji broj rođenih prijašnjih godina", iznosi Damir Mendler, ravnatelj OŠ Franje Tuđmana. Upravo se u toj školi i najbolje ocrtava tužna slika Baranje. Druga OŠ, Šećerana, znatno je manja, sa samo oko 150 đaka.

Ironično, trebali bi u jesen upisati čak četiri razreda prvašića, prvi put nakon sedam godina. Raste broj prvašića, a smanjuje se ukupni broj đaka, dokaz je to masovnog iseljavanja. Gotovo 2000 Baranjaca napustilo je svoj dom od ulaska naše zemlje u EU.

Zakonskim izmjenama Baranja je izgubila status područja od posebne skrbi. Jedini je baranjski grad, tako, ostao bez gotovo sedam milijuna na godinu samo od poreza, u općinama je udar na budžet još teži.

"Okrenuli smo se europskim i domaćim fondovima pa uspijemo udvostručiti proračun, no fondovi ne daju novac za sve što želimo napraviti", kaže gradonačelnik Ivan Doboš.

U Baranji je živjelo 39 tisuća stanovnika, po popisu iz 2011., čak 3000 ljudi manje nego 2001. Već se tada upalilo zvono za uzbunu, a nisu očekivali da će val iseljavanja tek uslijediti. Nezaposlenih je, procjenjuje Doboš, petina. A ne tako davno, trbuhom za kruhom dolazilo se baš u Baranju. Vida i Janko Kolaković doselili su se 1986. iz Bosne, a danas gledaju kako im suseljani odlaze u Norvešku.

"Idu za poslom, i mi smo tako došli ovdje", kaže 67-godišnja Vida. Janko je u šumarstvu zaradio mirovinu, a supruga je nema. S jednom mirovinom nemaju dosta ni za režije. Imaju 38 ovaca.

"Tko radi, ne bi trebao biti gladan. A svjedoci smo da u Baranji i djeca gladuju, i to je moguće kod nas", vrti glavom 72-godišnji Janko.

Baranji je, u gospodarskom smislu, turizam jedina svijetla točka.

"Ne znam je li to nasreću ili nažalost jer i to je ironija, da je u poljoprivrednom kraju turizam jedina svijetla točka", kaže Matej Perkušić, direktor TZ Baranje. Za 20 posto prošle godine je porastao broj noćenja, zabilježeno ih je 25 533.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora