Krupni grašci znoja izbijali su mu po čelu dok je obavljao posljednje formalnosti: sjeo je nasuprot menadžera u odijelu, ovaj mu je dodao papir i olovku. Nije ni čitao što piše. Potpisao je, a onda su se rukovali.
To je, dakle, to. Za manje od dva dana Simon Živković, 45-godišnji električar, bit će već u Njemačkoj, tisućama kilometara od svog Drniša, supruge i trogodišnjeg sina. Radit će posao za koji će, jedno je sigurno, dobivati plaću.
Ponude pljušte
Simon se tako i službeno u subotu, na prijavama za posao u njemačkoj tvrtki König koja u Zagrebu i Hrvatskoj traži veliki broj radnika, od električara, zavarivača, polagača cijevi, montera klima, pridružio statistici ekonomskih iseljenika.
Prošle godine se, prema netom objavljenim podacima Saveznog zavoda za statistiku, u Njemačku uselilo 50 628 hrvatskih državljana, a trend useljavanja nastavlja se i ove godine.
Kad se statistika promatra s hrvatske strane, zastrašujuća je: u prosjeku se nešto manje od tisuću ljudi svakog tjedna iseljavalo samo u Njemačku, a kada se tome pribroje iseljenici u druge države, poput Irske, skandinavskih zemalja ili Austrije, brojka bi mogla doseći i 1300 ljudi tjedno.
Pokušavamo razgovarati sa Simonom, ali ide teško. Gleda okolo, zbunjen je i dekoncentriran. "Jeste li dobro?", pitamo.
"Što ću vam reći. Vidite i sami kako mi je", kaže brišući znoj.
"Kod mene u Dalmaciji je pusto. Drniš, Knin... Radim, ali ne znam koliko dugo nisam dobio plaću. Ovo mi je jedini izlaz. Što mi supruga kaže? A što će reći", dodaje.
Plaća će mu u Njemačkoj, nakon poreza, biti 1400 eura, a tvrtka mu daje 600 eura dodatka za stan. I u najgorem slučaju, mjesečno će kući slati, računa, između 800 i 900 eura.
Računaju tako i drugi koji su se okupili oko štanda njemačke tvrtke König koja grca u mukama jer nema dovoljno radnika pa mora i otkazivati narudžbe. Sada su stigli i u Hrvatsku po radnu snagu.
Zasuti su ponudama, nisu to ljudi koji u inozemstvu traže bolji posao od onog koji imaju u Hrvatskog zbog toga što žele biti bolje plaćeni, a kvalifikacije im to omogućuju, poput liječnika ili informatičara, bilo da žele bolje uvjete rata, bilo da su ovdje izluđeni birokracijom, odnosom poslodavcima...
Ovo su ljudi za koje u Hrvatskoj jednostavno nema mjesta jer posla nema. Neki od njih će nadugo i naširoko s gorčinom objašnjavati zašto u Hrvatskoj za njih više nema života.
Skidat će sve svece svim političarima, žaliti za propuštenom prilikom i uništenom zemljom. Tako je jedan 50-godišnji Zagorac u dahu prepričao svoj život. Da, već je bio u Njemačkoj i ondje zaradio dovoljno da se vrati i ovdje otpočne ono što je trebao biti ugodan obiteljski život.
"Otvorio sam obrt. Propao je. Tko danas ima novca? Nema mušterija, oni kojima sam obavio posao ne plaćaju. Svi su se razbježali. Iz našeg su mjesta pobjegli i Kinezi", kaže i moli da mu ne objavljujemo ime.
Cipele kao simbol
"Zar je sramota tražiti posao?", pitamo. Odgovara da nije, ali malo je mjesto, sve se zna... No teško će nas razuvjeriti kako se ne osjeća poniženim.
"Supruga mi je od prošlog mjeseca na burzi. Meni je posao propao. Radi samo naš 20-godišnji sin. On nas uzdržava", ističe.
Drugi, poput Simeona, teško će govoriti. A kad progovore, moglo bi se dogoditi da otkriju previše. Simeon je u rukama držao kutiju za cipele. Ne, nije ih kupio.
"Dali su mi cipele i odjeću", pokazuje i čudi se jer još nije počeo raditi.
Gleda cipele, zatvara kutiju i kaže:
"U mojoj firmi nikad nismo dobili takvo što", govori o onoj koja mu ne isplaćuje plaću, ali još je zove svojom.
Pukne mu glas. Okrene glavu u stranu da mu ne vidimo oči. Jer njegove suze najmanje imaju veze s cipelama.
Mala zemljica od 4 miliona stanovnika kao pola Londona!!! Jos jedan dva vala egzodusa i tu vise nikoga nece biti, a ostaje bataljon umirovljenika za uzdrzavati. Ono sto je najgore, ljudi u bivsoj drzavi su odlazili studirati u razmjeni studenata, ili su odlazili mladi s nizom strucnom spremom na baustellu, a njima odlaze ljudi s 40 godina s djecom, s citavom familijom. I svi bjeze i ljudi sto rade i medicinske sestre, doktori, inzinjeri i strucnjaci u svim sektorima. Frankestajnci od politicara ucinili horor od drzave i rastjerali citavu naciju po globusu. Strava i ne pustaju plijen, ne razumiju da je u njima problem, nego su sve gori i gori i sve divljiji i agresivniji, prijete sa svih strana, prijete gradjanima da ce im rasprodati i ovo malo zemlje sto je ostalo, i domacih poduzeca i rastjerati ljude s radnih mjesta i smanjiti place i naplatiti im zrak sto udisu. Tako ni okupatori ne tretiraju zarobljenike, kamoli politicari koji vole i postuju svoju zemlju i svoj narod. U stvari bestemija je tu bagru nazivati politicarima.