Hrvati u Australiji imaju nesretnu specifičnost da su bili prva poslijeratna australska migrantska zajednica koju je sustavno napadao i delegitimizirao značajan dio političkog establišmenta.
Nesumnjivo je bilo legitimnih pitanja o djelovanju nacionalističkih Hrvata u Australiji i inozemstvu. Međutim, došlo je i do niza nelegitimnih, ekstremnih i vrlo ciljanih napada na hrvatski etnički identitet.
U rujnu 1964., govoreći u australskom parlamentu, Gogh Whitlam, zamjenik čelnika Laburističke stranke i u konačnici najdugovječniji vođa australskih laburista, napao je hrvatski etnički identitet, tvrdeći da je sama ideja razlikovanja "hrvatskog" naroda od jugoslavenskog fašistička konstrucija.
"Izraz 'Hrvat' je kovanica koja je nastala tijekom [Drugog svjetskog] rata. Koristili su ga tijekom rata kvislingi i marionetska država koju su tada osnovale Italija i Njemačka", rekao je zastupnicima.
"U ovom Domu ili u ovoj zemlji ne bi trebalo biti poučnih simpatija prema osobama koje sebe opisuju kao Hrvate, koji su bili pristaše [hrvatskog fašističkog vođe Ante] Pavelića, koji su prikazivali njegovu zastavu i koji su koristili njegove oznake".
Ti šokantni komentari bili su dio šireg razdora između Hrvata i političke Ljevice koji su karakterizirali velik dio iskustva hrvatske zajednice u Australiji.
Kada se uzmu u obzir povijesna i sadašnja pitanja unutar hrvatske dijaspore u Australiji, treba se prisjetiti porijekla sukoba Hrvata i australske političke ljevice, te koliko se brzo pretvorio u antipatiju.
Moramo to učiniti kako bismo razumjeli desetljeća skepse prema hrvatskim migrantima u Australiji koji i dalje povremeno isplivaju na površinu.
Ispitivanje ove povijesti otkriva urođenu opasnost od upotrebe bilo koje etničke skupine kao svojevrsnog oružja protiv političkih suparnika.
Iskustvo hrvatske dijaspore u Australiji temeljito je oblikovano načinom na koji su Hrvati postali politički nogomet u Hladnom ratu između velikih australskih stranaka, a kada je ljevičarska Laburistička stranka, tada u oporbi, odlučila optužbe o hrvatskom političkom ekstremizmu iskoristiti kao oružje protiv desničarske vlade Liberalno-zemaljske stranke.
Hrvati su bili savršena meta australskih ljevičara od 1960-ih naovamo, jer su bili antikomunisti i katolici, i tako gledani kao oporba političkim interesima Australske ljevice. Imali su malo političkog kapitala, gotovo nikakvu zastupljenost u vlasti ili u radnickim organizacijama i bili su viđeni kao "novi Australci".
U to vrijeme, Laburistička stranka, koja je bila bez vlasti više od desetljeća do 1960-ih, bila je sumnjičava i ogorčena vladinim špijuniranjem ljevičarskih pokreta u Australiji. Laburistička stranka i politička ljevica u širem smislu smatrale su da su nepravedno na meti sigurnosnih agencija i sumnjale su da vlada primjenjuje nepoštene standarde.
Šokantne priče od 1963 pa nadalje koje su tvrdile da su Hrvati u Australiji formirali militantne organizacije, podržavali nasilje i putovali u Europu s namjerom da potkopaju jugoslavensku državu savršeno su se uklopila u već postojeća ljevičarska uvjerenja da australska vlada zažmiri na desničarski ekstremizam.
Te su priče opravdale svaku ljevičarsku sumnju da je vlada nepravedna prema vlastitom političkom pokretu i prešutno podržavala antikomunističke ekstremiste.
Interes među utjecajnim elementima Laburističke stranke i njezinih povezanih medija za procjenu tih informacija na trijezan način bio je ograničen.
Pitanja o tome u kojoj su mjeri hrvatski nacionalistički ciljevi bili u sukobu s australskim zakonom, što su hrvatski nacionalisti zapravo željeli i postoji li jedinstveni ideološki ekstremizam koji je trebalo riješiti – i što se, ako išta, može učiniti – nisu ni postavljena.
Hrvati su, čini se, predstavljali desničarske ekstremiste za koje je Laburistička stranka vjerovala da postoje i tako su trebali biti upotrebljeni protiv vlade.
Hrvati su od skromnog dijela poslijeratnog migracijskog vala prešli u objekt političkog gnjeva. Za nekoliko mjeseci Laburistička stranka pretvorila je pitanje hrvatskog nacionalizma u Australiji u etničke napade i retoriku bez dokaza.
Whitlamove izjave bile su neke od najnečuvenijih, ali njegovi politički saveznici, uključujući Jima Cairnsa, budućeg potpredsjednika vlade, bili su jednako tako entuzijastične. Kakve god legitimne istrage koje su se mogle potaknuti o prirodi hrvatskog nacionalizma u Australiji sada su ukaljane političkim strančarstvom.
U usponu Whitlam i njegovi politički saveznici gurali su hrvatske Australce sve dalje od Laburističke stranke i sve bliže vladi Liberalno-zemaljske stranke, koja je odmah odbacila Whitlamovu karakterizaciju. Ali Whitlam nikada nije skrenuo s tog puta i nastavio retorički ciljati Hrvate.
Tijekom kasnih 1960-ih i 1970-ih, Australska ljevica nastavila je kampanju karakterizacije Hrvata kao fašista i terorista, što je australska desnica uporno osporavala.
Dok su Laburisti također optuživali druge istočnoeuropske i južnoeuropske migrantske skupine da su desničarski ekstremisti, što je Whitlam kasnije primijenio i na vijetnamske migrante, Hrvati su primili najoštriji napad.
Danas je pitanje hrvatskog nacionalizma izblijedjelo iz mašte australske javnosti. Ali čak i nakon završetka Hladnog rata i raspada Jugoslavije, nasljeđe onoga što se dogodilo 1960-ih ostaje.
Posljednjih godina australski novinari poput Hamisha McDonalda i Gerarda Hendersona istaknuli su da je politizacija Hrvata imala stvarne učinke. Sudski slučajevi koji uključuju tvrdnje o hrvatskom terorizmu, kao što je suđenje "Hrvatskoj šestorci" [šestorici muškaraca koji su 1981. zbog navodne zavjere za dizanje u zrak ciljeva u Sydneyu] i dalje se provjeravaju kao pobačaji pravde.
Ono što se dogodilo Australskim Hrvatima počevši od 1960-ih podsjetnik je koliko opasno i štetno može biti politiziranje etničkih identiteta.
Pruža opomenu za Australce, i doista za sve kreatore politike. Diskreditiranje etničkih identiteta kao sredstva za nanošenje štete političkim suparnicima ima dugoročne političke i ljudske posljedice. Prelazak granice od legitimnih upita o postupcima hrvatskih nacionalista u Australiji do javnog negiranja samog hrvatskog etničkog identiteta kao nelegitimne, inherentno ekstremističke, etničke identifikacije stvorio je bol koja je trajala desetljećima.