Srednjoeuropska emigracija, ona "drugog vala" koja slijedi iza masovnog iseljavanja Iraca, Nijemaca i Skandinavaca i događa se od 1880-ih do Prvog svjetskoga rata, naslijedila je već visokorazvijen organizacijski, prijevoznički i posrednički sustav koji raste, razvija se i već je oproban u prethodnim desetljećima.
Opći razvoj tehnologije koji najčešće shvaćamo kao samorazumljivu, gotovu stvar, pridonio je zamašnoj organizaciji preseljenja milijuna Europljana u Ameriku.
Putovanje zaprežnim kolima iz unutrašnjosti kontinenta i potom jedrima preko oceana, i u 19. je stoljeću bilo prava pustolovina. I putovanje kopnom traje danima i tjednima, a plovidba preko oceana nerijetko i dva mjeseca.
Razbojstva na cestama nevjerojatno su česta. Krajnje siromaštvo i glad, primjerice u Gorskom kotaru u prvoj polovici 19. stoljeća, potiču brojna razbojstva na Lujzijani, glavnoj cesti koja Rijeku spaja s unutrašnjosti Hrvatske i Ugarske. O tome svjedoči i to što tridesetih godina cestu čuva cijela pukovnija!
Ni kada su se, još prije sredine 19. stoljeća, počeli graditi specijalizirani jedrenjaci za prijevoz emigranata, uvjeti se nisu bitno poboljšali. No zato vlasti i zakoni propisuju najnužnije higijenske uvjete te minimalan prostor za svakog ukrcanog putnika, koji je brod dužan osigurati.
Iako prvi veliki parobrod nije bio uspješan u prijevozu putnika te je brzo prenamijenjen, velika brodarska društva uskoro uvode prve poštanske i putničke prekooceanske parobrode. Pojava poštanskih linija (packet-boath) usmjerena je, uz ostalo, i na povećavanje brzine prijevoza, a to prije svega znači na tehnička poboljšanja strojeva, smanjenje potrošnje goriva, unapređenje udobnosti smještaja te, na kraju, smanjenje cijene putničke karte koju je moglo platiti sve više emigranata.
Već krajem 1850-ih Atlantikom plovi tridesetak parobroda, a uskoro ih je sve više i više pa i onih koji mogu primiti više od dvije tisuće putnika.
Umjesto nekadašnjih mjesec i pol ili dva, putovanje na prijelazu stoljeća traje oko dva tjedna, a pred sam svjetski rat najbrži su brodovi prelazili najkraću atlantsku rutu (iz engleskih i francuskih luka) za manje od pet dana.
U svakom slučaju, veliki val "nove emigracije" već do početka 1880-ih dočekuje razvijena željeznička mreža koja i najudaljenija srednjoeuropska sela spaja s velikim lukama. Već je prvim iseljenicima iz najsjevernijih krajeva Carstva bilo lako stići do sjevernonjemačkih luka.
A tijekom 1870-ih moglo se razmjerno brzo iz unutrašnjosti Ugarske otputovati do Rijeke i potom preko Ljubljane ili Trsta do atlantskih – belgijskih, francuskih i engleskih luka.
Razvijen sustav iseljeničkih luka već ima organiziran prihvat – smještaj i nužnu uslugu za iseljenike. Velik broj parobrodarskih društava udružio se u kartele (Continental Pool, Mediterannean Pool) koji se natječu u osvajanju tržišta pa sve više poboljšavaju uvjete i smanjuju cijenu prijevoza.
U tom se velikom transkontinentalnom poslu pojavljuje i niz posrednika. Oni koji u tome poslu prednjače često nevjerojatnom gipkošću, nastoje objediniti široku ponudu raznovrsnih usluga – prodavajući putne karte za parobrod i željeznicu, organizirajući putovanje i, nerijetko, opskrbljujući putnike potrebnim kartama od rodnog sela do krajnjega odredišta. Mnogi od njih istovremeno pružaju novčarske i bankovne usluge – mijenjaju valute, omogućavaju razmjerno pouzdane štednje i posreduju u slanju novčanih doznaka obiteljima u domovinu.
Iseljeničke agencijske kuće, bankari, predstavnici pomorskih kompanija i tisuće "akvizitera" obilaze čak i udaljena sela, potičući iseljavanje u potrazi za boljim životom. Unatoč lošem glasu koji su mnogi stekli borbom za opstanak u uvjetima silno razvijene tržišne utakmice, kao i zaobilaženjem zakonskih ograničenja, organizacija prijevoza i svih usluga između srca europskog kontinenta i najudaljenijeg američkoga zapada na najširem transkontinentalnom planu funkcionirala je gotovo besprijekorno. To posvjedočuju milijuni prevezenih putnika.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.