Moj suprug, koji gotovo nije znao ni riječi engleskog jezika, u Kanadu je otišao 1969. godine. Za njim sam došla dva mjeseca kasnije s 2,5 djeteta: trogodišnjim Sašom, 15-mjesečnom Majom i četiri mjeseca u drugom stanju.
Doputovali smo iz Zagreba gdje smo imali sve osim vlastitog doma koji vjerojatno nikad ne bi dobili jer suprug nije bio član Komunističke partije Jugoslavije.
U Torontu smo unajmili jednosobni stan, no odmah nas je dočekalo neugodno iznenađenje. Suprug, inženjer geodezije i sudski vještak, na početku je morao raditi svašta. Struku mu nisu priznali.
Dok je učio engleski jezik, skoro godinu dana je čistio konjima u jednoj staji. Bilo mi je strašno tad, osjećala sam da je za njega ponižavajuće raditi sve to. Kasnije sam shvatila kako sam zapravo bila u krivu, jer nikakav rad nije ponižavajući, naprotiv!
Dolaskom ovdje jeli smo iz papirnatih tanjura koje smo svaki put prali. Sjećam se kako sam suprugu nakon dva tjedna rekla neka mi da dva sata i bit ću spremna za povratak u domovinu. No, on je tad govorio kako u Kanadi vidi našu dobru budućnost. I bio je u pravu!
Tomislav se rodio sredinom svibnja 1970. godine, četiri mjeseca nakon našeg boravka u novoj domovini. Nešto kasnije, suprug je konačno dobio posao u struci, no njegovu diplomu i dalje nisu priznali. Morao je položiti dodatne ispite.
Iako ni tad nije dobro pričao engleski, uspio je sve završiti u roku. Pitate li ga danas kako mu je bilo, on se svega malo sjeća, ali treba samo pogledati slike iz tog vremena. Njega nema gotovo niti na jednoj obiteljskoj, jer je uvijek učio. Djeca i ja smo uglavnom bili sami.
Onda je sve krenulo nabolje. Radio je puno, od ranog jutra do kasne večeri. Posao je bio zahtjevan! Srećom, svi smo uglavnom bili zdravi, djeca su rasla, kao i naši planovi.
No, 1980. nakon gotovo desetogodišnjeg predanog rada suprug je otpušten iz tvrtke. I tad je odlučio otvoriti vlastitu. U to vrijeme djeca su nam puno pomagala.
Došao je i Domovinski rat, a mi smo se pridružili borbi za Hrvatsku. Oboje smo i dalje radili u tvrtki, no sve veća aktivnost u zajednici mene je zaokupirala.
Naša kuća na samom početku rata bila je jedna od luka gdje se pakirala roba za domovinu.
Kad su sva djeca završila fakultet geodezije, moja obitelj se našla u posebnoj prilici. Prvi puta u povijesti Ontarija četiri člana zajednice imaju diplomu "Ontario land Surveyor" i rade u istoj tvrtki!
I danas njih četvero rade zajedno, no uskoro dobivaju pojačanja. Stariji unuk je na trećoj godini geodezije u Torontu, unuka uskoro upisuje isti fakultet, najmlađi unuk govori o geodeziji mjesečeve površine, a kako čujem i svi drugi potomci se spremaju poći djedovim koracima.
Mislim da smo uspješni, no sve to je postignuto teškim radom i velikim odricanjem. Veselimo se budućnosti, jer mladi sa sobom donose nove ideje o kojima mi nismo mogli ni sanjati.
Naša djeca su postigla puno, a već sada vidimo kako će unuci otići još dalje.
Od dolaska u Kanadu do danas sreli smo mnogo dobrih ljudi.
Sjećam se jedne obitelji koja nam je na početku pomogla i kad sam ih pitala kako ćemo im se odužiti, oni su mi odgovorili da trebamo pomoći nekome drugom. Te riječi dobro pamtimo.
Možda se pitate zašto smo morali otići?
Mislim da smo u Kanadi stvarno odrasli. Kao prvo, prije nismo dovoljno cijenili rad. Drugo, malo smo znali o nama Hrvatima. Dvije godine nakon dolaska zaposlila sam se u turističkoj agenciji Yugotours gdje sam prvi put u životu čula za Bleiburg.
Do tada, možda je ovo malo nevjerojatno za pročitati, nisam znala što znači biti Hrvat i koliko je to bilo teško mnogim ljudima.
U Kanadi smo se borili za život koji nije bio jednostavan, kao što nije ni danas. Osim toga, uključili smo se u rad hrvatske zajednice, sreli mnoge ljude čija su nas iskustva promijenila.
Ova zemlja nije jednostavna za život, ali ako se vodite prema Deset Božjih zapovijedi, uspjeh će doći. No, jedna stvar se nikad neće promijeniti: svagdje je lijepo, ali u Hrvatskoj je najljepše.
Planiramo li se vratiti? Nažalost ne, jer u Kanadi imamo i žive, i mrtve. Ovdje smo pokopali svoje roditelje i prijatelje. Ovdje žive naša djeca i unučad, prošlost i budućnost, a Hrvatska uvijek ostaje u srcu. I koliko god bi se željeli vratiti, ipak ćemo ostati.
I na kraju, moja poruka svima onima koji planiraju napustiti domovinu.
Mnogi koji u Hrvatskoj ne mogu pronaći posao, često smatraju kako su neki od njih ponižavajući, što je velika pogreška.
Svaki posao, bez obzira kakav bio, važan je i nekoga će nahraniti.
Ostanite u Hrvatskoj! Kod kuće je ipak najljepše! Vjerujte mi!
Imaš zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Večernji list! Naša e-mail adresa je: ivan.ril@vecernji.net
Hrvatska je divna, za turisticki posjet. Jednostavnije je potrositi na odmoru kad znas da ostatak godine ne spajas kraj s krajem. Ne cudim se gospodjo sto ste odlucili ostati u Kanadi. I ja sam odselio i ostajem vani. Veselim se godisnjem na moru.