"Nisam znao što me čeka. Uvijek sam slušao samo pozitivne stvari o bogatoj državi koja je poput raja na zemlji. Nažalost, sve je bila laž!", počinje svoju životnu priču naš sugovornik.
"Došli smo na Floridu 1994. iz ratom pogođenog Osijeka. Majci, sestri i meni jedini cilj je bio spasiti živu glavu".
Nikola je tad imao 14 godina. Oca su mu proglasili nestalim hrvatskim braniteljem. Njegovu obitelj izbjeglički put prvo je odveo u Zagreb pa zatim preko humanitarnih agencija do manjeg njemačkog grada. Nakon dobivanja vize uslijedio je odlazak preko bare.
Nakon završene srednje škole naš sugovornik je radio slabo plaćene poslove po raznim tvornicama. Šest dana tjedno, 12 sati dnevno!
S bolesnom majkom, sestra i on nisu imali drugog izbora: "Nekako smo se uklopili u novu sredinu. No, svaki početak je težak. Engleski jezik uopće nismo znali. Nadali smo se kako će ovo biti samo kratkoročni boravak i da ćemo se brzo vratiti u naš rodni kraj gdje će nas čekati otac", kroz suze priča i dodaje: "Nažalost, dobre vijesti nisu stizale, a mi smo iz godine u godinu gubili vjeru da će ga pronaći, kao i to da ćemo se jednog dana vratiti".
Obiteljske kuće u Osijeku više nije bilo. Rodbina i prijatelji otišli su u Zagreb ili Njemačku. Sve se promijenilo pa je Nikola odlučio ostati u Sjedinjenim Američkim Državama.
"Nije bilo jednostavno donijeti takvu odluku, ali nakon dugogodišnje štednje i odricanja, naša velika želja se ostvarila. Uspjeli smo kupiti mali stan u Saint Petersburgu na Floridi. Činilo se kako nam se sreća napokon nasmiješila".
No, njihov američki san brzo je pretvoren u krah i pepeo! Nastupila je velika ekonomska kriza, ljudi su gubili poslove, više nisu mogli otplaćivati kredite, a cijene nekretnina padale su nezaustavljivo.
"Prije točno deset godina zatvorili su cijelu tvornicu. Preko 800 ljudi je dobilo otkaz, uključujući sestru i mene. Iako su nam osigurali plaću za još nekoliko mjeseci, u međuvremenu nikako nismo mogli pronaći druge poslove. Ostali smo bez novca, a nekretnina je procijenjena na triput manju vrijednost nego što smo je platili. Jednostavno, nije nam se više isplatilo vraćati kredit, tako da je banka uzela stan. Foreclosure process", ističe.
"I ponovno smo se našli na ulici. Srećom, jedan poznanik nam je za početak ponudio smještaj u svojoj kući. Bilo je teško, imaš nešto, a onda preko noći to izgubiš", prisjeća se naš sugovornik i pita: "Kako emotivno ostati zdrav i kako prijeći preko svih tih traumatskih događaja?"
Nikola je trenutačno uspješan polaznik prve godine Sveučilišta Južne Floride u Tampi gdje studira elektrotehniku.
Nada se kako će s diplomom lakše dobiti bolji posao. Stoga očekuje i vedriju budućnost, a razmišlja i o povratku u rodni grad.
"Nadam se da će ekonomija za nekoliko godina biti bolja pa svakako ostavljam otvorenu i tu mogućnost", zaključuje.
USA je zemlja ekstrema, u jednom trenutku imas sve u drugome nista. Manje inteligentniji ljudi ne uspijevaju tamo, a posebice manje obrazovani. Slican problem vidim u Kanadi s nekim Hrvatima koji kupuju kucu od pola milje dolara jer im je banka taj maksimum odborila zbog niskih kamatnih stopa, umjesto da kupe nesto duplo jeftinije za slucaj da izgube posao ili kamatne stope skoce na realnu vrijednost.