Našli su ga kao beskućnika ispod jednog sydneyskog mosta. Bez dokumenata, nijemog. Jednostavno nije govorio. Jedino su uspjeli saznati da je Hrvat. Australske vlasti privremeno su ga smjestile u prihvatilište, zatraživši ubrzo od predstavnika hrvatske zajednice da preuzmu brigu na sebe. U prihvatilištu je, valjda zbog izgleda i stanja duše, bio zlostavljan.
Vanda Boras Podravac, još jedna od velikih žena našeg iseljeništva, tih godina je bila ravnateljica doma umirovljenika u Canberri. Ponudila je gostoprimstvo pa se tako naš prijatelj preselio u glavni grad Australije.
U svojoj knjizi Dnevnik iz tuđine, Vanda je zapisala ovu tužnu priču. Uspjela je saznati kako gospodinovo prezime potječe iz jedne zagorske obitelji, a kada mu je ponudila da je pronađu, on se tome odlučno usprotivio.
Ispovijest završava riječima: "Tko zna što se krije iza ove tužne priče još jednog Hrvata, izgubljenog u stranom svijetu".
Sudbina je htjela da se u domu na mjesto njegovateljice zaposli supruga našeg kolege iz veleposlanstva. Svi korisnici su je voljeli, kao i ona njih. Radila je sa srcem i pristupom koji se probijao do duše.
Tako je i naš prijatelj s njom izgradio poseban odnos. Vjerojatno je negdje uspjela napuknuti jad pa se trag dobrog i toplog zagrijao u njegovoj tko zna koliko dugoj samoći.
Jedan dan mu je rekla da se sprema na godišnji odmor u Hrvatsku. Na pitanje želi li se fotografirati kako bi ga mogla pokazati njegovim bližnjima ako ih pronađe u domovini, pristao je kimnuvši glavom. Tad je posegnuo u svoj džep, izvukao mali snop australskih novčanica i rekao: "Ovo je za njih". Dolari koje je skupljao i čuvao tko zna koliko dugo, misleći na svoju obitelj.
Suprug njegovateljice u međuvremenu je nasumice okrenuo broj u Hrvatskoj koji je našao pod istim prezimenom. S druge strane se javio jedan gospodin...
Na upit ima li koga u Australiji, odgovorio mu je kako se ondje vjerojatno nalazi brat koji je otišao davno i da od tada nije ništa čuo o njemu. Kad mu je naš kolega iz veleposlanstva rekao da ima brata, u nebo je odjeknuo krik.
Ubrzo se sastala cijela obitelj kako bi dobila više informacija. Htjeli su ga imati uz sebe. Planirali su organizirati njegovo preseljenje u Hrvatsku i napraviti sve što je potrebno samo da svi ponovno budu zajedno.
Nakon povratka u Canberru, njegovateljica je našem prijatelju detaljno ispričala susret s obitelji, pokazavši mu slike. Suze su tekle poput svih hrvatskih rijeka, ali do susreta nije došlo.
Nije prošlo puno vremena, on je preminuo. Otišao je znajući da ga obitelj nije zaboravila. Na sprovod nisu mogli doći. Predstavljao ih je veliki buket ruža.
Tko zna što mu se dogodilo kad se iskrcao s onog broda! Što je očekivao, a što ga je dočekalo? Uplašilo i zbunilo? Nije jedini koji je prošao ovakvo iseljeničko iskustvo. Mnogi se i danas susreću sa sličnom sudbinom.
Na obitelj je mislio tijekom cijele svoje muke i samoće zbog koje je zašutio. Pred kraj života upoznao je ljude koji su ga razumjeli i shvatili svoju ulogu u radu s iseljeništvom.
U diplomaciji se, ma koliko god ona zahtijevala profesionalni pristup, s hrvatskim iseljeništvom radi sa srcem. I tad se događa spajanje naših ljudi s domovinom.
Ovu priču posvećujem mnogima koji još uvijek slikovito i stvarno spavaju ispod nekih mostova po svijetu, misleći na svoju obitelj koju su ostavili kako bi se izborili za bolji život.
Vec dugo nisam tako plakala Koliko jos takovih prica ima Volite svoju domovinu Pozdrav iz Kanade