Egzodus nezaposlenih iz Slavonije nastavlja se i dalje, a nakon što je u zemlje Europske unije otišao prvi val, polako odlazi i drugi. Prvo su otišli oni koje je natjerala nevolja, neimaština i nezaposlenost. Oni su bili voljni zamijeniti mjesto boravka za mogućnost da plate režije, vrate dugove i školuju djecu.
No, sada odlaze i oni koji žele nešto više od života. Koji se ne mire s preživljavanjem. U Hrvatskoj polako sazrijeva svijest da je dom tamo gdje ti je dobro i gdje te cijene. Odlazi polako i drugi val ljudi koji su mogli preživjeti u Hrvatskoj, ali ne puno više od toga, piše Deutsche Welle.
Dario Šabalić, 21-godišnji elektrotehničar, radio je u Osijeku neko vrijeme u Ericssonu, ali ubrzo su i tamo počela otpuštanja, pa je izgubio posao u struci. Radio je i povremeno preko student-servisa u pozivnom centru T-Com-a, pa je, čim mu se pružila prilika, odlučio s prijateljem otići u Irsku. Kaže da nije požalio, a to iskustvo mu je neprocjenjivo u svakom pogledu; zaradio je nešto novca, usavršio je jezik, upoznao je nove ljude i stekao iskustvo koje nije nalik ničemu što je doživio do sada. Kako sam kaže, nije ni namjeravao ostati u Dublinu zauvijek, otišao je samo "probati". I to je učinio.
Važan i odnos prema zaposleniku
"Otišao sam 12. veljače i ostao do 1. srpnja, posao sam našao u prvih deset dana. Radio sam kao pomoćni kuhar u Googleovoj menzi i to mi je mnogo pomoglo jer sam imao tri obroka dnevno, pesplatnu teretanu, besplatan ulaz na bazen, sve beneficije koje uživaju njihovi zaposlenici", priznaje Dario i navodi da je Irska bila izbor uglavnom zbog najniže zagarantirane plaće od 9,15 eura po satu, a nije očekivao da će odmah naći bolje plaćen posao.
Pomoglo mu je što je i prije znao jezik i dobro se uklopio. Osim novca, sviđa mu se mjesto gdje je radio i odnos prema radu.
"Možda moje iskustvo nije reprezentativno, ali meni je bilo odlično. Tamo se trud nagradi, samo treba raditi i svi to primijete. Takve stvari nekad znače isto kao i plaća", tvrdi Dario.
Ne sviđa mu se jedino klima i preskupi smještaj, ali kako kaže, ni to nije problem u njegovim godinama. Nostalgiju za ravnicom nije ni stigao osjetiti.
"Naših ljudi ima jako puno, u Googleu sam sreo ljude iz Belišća, Belog Manastira..."
Jedni povlače druge
Dario je napravio ono što napravi većina 21-godišnjaka kada zaradi nešto novca. Dao je otkaz i otišao na Exit festival u Novi Sad, nakon čega se zaputio preko Rumunjske i Bugarske u Grčku i Makedoniju. Nakon što se vratio u Osijek, otišao je nekoliko dana s djevojkom i na Pag, pa kad je dosadilo kupanje, krenuo je preko Italije i Francuske u Španjolsku. Novac je brzo potrošen i Dario sada pakira kofer i vraća se na Zeleni otok. Ovaj put sa sobom vodi i dvojicu prijatelja iz Osijeka. Svako tko ode, povuče još nekog...
"Nisam ja njih nagovarao, samo sam im ispričao kako je tamo i kako stvari stoje, sami su odlučili krenuti", ističe naš sugovornik.
Svjestan je da ne može ovako živjeti zauvijek, još jedno ljeto planira provesti na isti način, a onda će pokušati naći neki stalni posao i početi razmišljati o budućnosti.
"Naravno, kada bih našao posao u struci ili dobro plaćen posao, ne bih davao otkaz. Ali za sada me to ne brine", iskren je Dario.
Ivan Sili napušta Hrvatsku s cijelom obitelji.
Nema iluzija da će naći dobro plaćen posao u Osijeku: "Možda u Zagrebu, ali i to je mala šansa, za sada mi je bolje raditi u Irskoj. Nije mi cilj zauvijek otići iz Hrvatske, ali takve su okolnosti..."
Odlaze cijele obitelji
Hoće li naći posao kad se vrati u Dublin, uopće ga ne brine. Ono što se nudi i što je vidio na internetu, kaže da mu je i više nego dovoljno da se vrlo brzo zaposli. Tijekom razgovora Dario ostavlja dojam "mladića iz dobre obitelji", pristojan i toliko stidljiv da usprkos nagovaranju, nije želio pristati na fotografiranje. On je "osječki dečko" koji je krenuo u potragu za srećom, željan samopotvrđivanja, ne zaboravljajući vrijednosti koje je ponio od kuće.
Ivan Sili sasvim je druga priča. On je 43-godišnjak sa suprugom i dvoje djece. Jednog dana je samo "podvukao crtu" i zaključio da nije dovoljno plaćen za svoj rad. Kako sam to slikovito kaže: "Nisam ja svoju kičmu u Lidlu kupio".
"Imao sam posao, ali sam pet dana prije nego što sam otišao dao otkaz. Prvo sam otišao u Njemačku i radio tamo neko vrijeme, a onda sam produžio u Irsku. Supruga će doći za mnom za mjesec dana, a onda i djeca", priznaje Ivan koji je se definitivno odlučio na odlazak s cijelom obitelji. Njegov motiv prije svega je financijski, jer i on i supruga su imali posao, nisu opterećeni nekim velikim kreditima i dugovanjima, ali jednostavno su primanja premala za dostojanstven život.
Računica je za Ivana jednostavna. Mjesečni prihodi u Hrvatskoj jednaki su njegovim tjednim prihodima u Irskoj. Tu za njega prestaje svaka priča i nije više pitanje zašto odlazi, već zašto nije prije otišao.
Mnogi koji su posegnuli za putovnicom i dali otkaz imaju isti argument zbog kojeg odlaze: Nije toliko problem što je rad u Hrvatskoj slabo plaćen, već što je radnik podcijenjen.
Na osječkom kolodvoru sve mlađi ljudi se ukrucavaju u autobuse, ali odlaze i majstori, zanatlije, kuhari, konobari, medicinske sestre, ljudi sa zanimanjima i zanatima, onaj "dočasnički kadar" svake radne populacije koji održava jednu ekonomiju živom. I svi se slažu da nije stvar samo u novcu, već i u činjenici da netko cijeni njihov rad i trud, zaključuje Deutsche Welle.
Da sam mlađi ne bih razmišljao ni minutu. Hrvatska je moja domovina, ali od hrvatstva se ne živi. Svi vidimo kako su iseljenici "nahrupili" natrag kad je Hrvatska postala neovisna, a upravo su oni bježali iz Juge zbog navodnih nesloboda i ugnjetavanja. Evo sad imamo slobodu, nitko nas ne ugnjetava pa se nitko ne vraća, štoviše, svi bježe čak i daleko više nego za vrijeme Juge. Da tragedija bude veća, bježe visokoobrazovani koji bi trebali biti pokretači ove države.