Počinjući pisati ovu kolumnu samo dva sata nakon što je hrvatska nogometna reprezentacija u veličanstvenoj utakmici porazila Englesku, pogledao sam malo društvene mreže tražeći nadahnuće. Glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić na svom Facebook profilu objavio je jednu od najveličanstvenijih fotografija koje sam vidio, a u svojoj novinarskoj karijeri stvarno sam ih mnogo gledao.
Šime Vrsaljko poput malog usnulog djeteta leži na nogometnom travnjaku licem i rukama naslonjen na rub prostrte hrvatske zastave. Žargonom kojim obično komuniciramo na društvenim mrežama ili porukama s pomoću raznih aplikacija na mobitelima rekli bismo – to je to, nema više.
Ako postoji fotografija koja dokazuje istinitost izreke kako slika katkada govori više od tisuću riječi, onda je to upravo ova fotografija. Na njoj se vidi sva ljubav čovjeka prema domovini. Kad znamo kako se taj čovjek prije toga borio na nogometnom travnjaku za reprezentaciju svoje države, onda dojam postaje još jači. Teško je tada ne zapitati se zar je tako teško voljeti domovinu? Zar je teško dati cijelog sebe za boje svoje zemlje? Zašto to mogu nogometaši, a ne mogu političari?
Nema mnogo filozofije u traženju odgovora na ova pitanja. Hrvatska nogometna reprezentacija nije podijeljena. Političkim rječnikom rečeno, igranje u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva izborila je i u njemu će igrati cijela Hrvatska. To je Hrvatska koja nije podijeljena na domovinsku i iseljenu. Igraju u toj reprezentaciji najbolji koje može dati ta jedna i jedina Hrvatska, bila ona u domovini ili iseljeništvu.
U politici to, nažalost, nije slučaj. Političari u domovini kao da sve više zaboravljaju na onaj dio nacije izvan granica Republike Hrvatske iako se baš tamo nalazi mnogo veći intelektualni i gospodarski potencijal nego u granicama matične države. U hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nema povlaštenih. Kad je Nikola Kalinić želio privilegirani status, izbornik Dalić zahvalio mu se na suradnji. Kad bi naši političari tako brzo i beskompromisno donosili odluke, posebno prema onima koji pokazuju kako su im osobni interesi iznad domovine, sigurno bi i prilike u državi bile mnogo bolje. Nažalost, Republika Hrvatska od samog nastanka stenje pod sve većim apetitima onih koji uporno traže povlašteni status za sebe, a da istodobno nisu u stanju učiniti baš mnogo za svoju domovinu.
Ne mislim ovdje samo na političke predstavnike nacionalnih manjina nego i na druge političare i javne djelatnike koji otvoreno pokazuju kako im Hrvatska nije baš pri srcu. Kao što je Dalić udaljio Nikolu Kalinića iz reprezentacije, jednako beskompromisno od državnog novca treba udaljiti javne djelatnike koji u svom filmskom ili kazališnom radu vrijeđaju državne simbole.
Jednako odlučno treba prestati financirati medije i tiskovine koji ne prestaju vrijeđati i dovoditi u pitanje temeljne nacionalne vrijednosti. Je li Šime Vrsaljko, mladić koji je nakon 120 minuta nesebičnog truda i igranja u dresu izabrane nacionalne vrste onako nevino naslonio glavu na rub zastave svoje domovine zaslužio da ga vrijeđa isluženi medijski analitičar kojemu smeta to što hrvatski reprezentativci drže ruku na srcu prilikom intoniranja nacionalne himne.
Ovu priču sam počeo tom lijepom slikom Vrsaljka i naše nacionalne zastave pa je ne želim prljati time što ću previše spominjati Žarka Puhovskog, ali ne mogu, a da se ne zapitam koliko netko mora mrziti sve što je hrvatsko pa da mu smeta ruka na srcu dok se sluša "Lijepa naša". Kritizirajući takvu gestu Puhovski je rekao kako to potiče nacionalizam. Nešto slično su proteklih dana o pjesmi "Neka pati koga smeta" pisali relativno nepoznati autori. Tvrde da se u toj pjesmi izražava mržnja.
Kako bi na mržnju mogle poticati riječi: "Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta?" Zar ne bi trebalo zapitati se zašto bi nekome smetalo to što je Hrvatska prvak svijeta. Naravno, dok pišem ovu kolumnu, još nije, ali razumljivo je da bi to moglo smetati jedino Francuzima. Tvrdnja da stihovi popularne pjesme potiču na mržnju nije ništa drugo nego poruka kako nije poželjno da Hrvatska bude prvak svijeta te kako je opravdana patnja ako se to dogodi.
Ukratko, poruka je to mržnje prema Hrvatskoj. Ista stvar je i sa stavom Puhovskog prema držanju ruke na srcu dok se intonira himna. Njemu smeta to buđenje nacionalnog zanosa kojeg je izazvala reprezentacija. Glupo mi je voditi ozbiljnu raspravu o tome zašto bi nekome mogla smetati ruka na srcu naših vatrenih. Reći ću samo – neka pati koga smeta.
Ovih dana cijeli svijet zna gdje se nalazi Hrvatska. Njima, onima kojima smeta ruka na srcu dok svira "Lijepa naša", njima ustvari smeta što Hrvatska postoji. Vjerujem da njih boli slika Šime Vrsaljka i hrvatske zastave. Vjerujem da oni pate. Meni je njih žao jer u nedjelju će opet patiti.
Ta slika Šime Vrsaljka na hrvatskoj zastavi, ta ljubav kojom ona zrači jača je od ikakve mržnje prema Hrvatskoj koju pojedini novinari i javni djelatnici ne mogu prikriti ovih dana. Oni jednostavno nemaju odgovor na tako nešto. Poraženi su vlastitom mržnjom.
Bravo, susedi Hrvati, tako se bori za svoju zemlju. Držim vam palce u finalu,