'Mladi, ne odlazite iz Hrvatske! Dužni ste podnijeti žrtvu i boriti se'

Djelovanjem u kanadsko-hrvatskoj zajednici, posebno tijekom Domovinskog rata, upoznala sam puno zanimljivih ljudi.

Mnoga naša prijateljstva kalila su se radom za Hrvatsku, no malo je članova zajednice toliko učinilo za svoju domovinu kao jedan gospodin.

Stoga mi dopustite da progovorim o njemu - Stanku Trtanju - prijatelju i čovjeku koji je zadužio mnoge u Hrvatskoj i Kanadi, ali o tome ne priča.

Stanko se rodio 1943. u zagrebačkoj obitelji sa šestero djece.

"Vjerojatno sam mogao imati lagodan život da sam prodao svoju dušu, vjeru i naciju", često zna reći.

Njemu je već tada, kao mladom čovjeku, strašno smetao komunistički sustav u kojem se nije osjećao slobodnim.

Zbog školske zadaće pod naslovom "Život radnika i seljaka" doživio je brojne neugodnosti.

Stoga je s punih 17, nakon što je završio za vodoinstalatera, odlučio otići.

"Triput su me uhvatili, vraćali, zatvarali i tukli. Na kraju sam skriven u tavanu vagona nekako uspio prijeći granicu i doći do Münchena. U logoru pokraj Nürnberga bio sam tri mjeseca", prisjeća se naš sugovornik.

I tad ga puštaju. U Njemačkoj radi godinu dana, no 1963. odlučuje otići u Kanadu.

Novi život nije bio jednostavan: bez znanja jezika i poznatih ljudi.

Ipak, u Stanku gori želja za boljim. Na početku je radio svašta: u tvornici staklene vune, kao parketar i vodoinstalater.

No, silno je želio vlastitu obitelj!

Tijekom povratka u Jugoslaviju upoznao je svoju buduću suprugu Šteficu s kojim se vjenčao 1970. I onda su otišli u Kanadu - zauvijek, po snove, djecu i budućnost.

Tvrtku za proizvodnju plastičnih proizvoda Stanko osniva četiri godine poslije. Poslovni partner postaje mu Ukrajinac Bogdan Galamaga s kojim zapošljava 35-ero djelatnika i dijeli četiri desetljeća uspješnog rada.

U međuvremenu, mladi bračni par dobiva kćer Barbaru i sina Tomislava. Oboje su završili studije i rade.

Ovakva priča je česta u našoj zajednici: neslaganje sa sustavom, bijeg, prvo težak rad, zatim uspjeh, no malo je ljudi poput Stanka ostavilo tako dubok trag.

Odmah po dolasku u Kanadu uključio se u hrvatsku zajednicu u Torontu. Njegova djeca počela su plesati u Folklornom društvu "Hrvatska", čiji je predsjednik Trtanj bio deset godina.

Sudjelovao je i u osnivanju Odsjeka 525 Ban Jelačić Hrvatske bratske zajednice koji je i danas vrlo aktivan.

Tijekom Domovinskog rata gotovo dvije godine bio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog fonda za Toronto i okolicu.

No, nešto ga je uvijek mučilo - posljedice rata. Na tisuće djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja i njih je nekako trebalo zbrinuti.

Zbog toga se gospodin Trtanj priključio humanitarnoj organizaciji "Dora" sa sjedištem u Zagrebu koja je preuzela odgovornost za takve mališane.

Jednog dana dok je ručao sa svojim partnerom razgovarali su o toj tragičnoj situaciji i pitao se kako mi iz daleke Kanade možemo pomoći.

"Pojavila se ideja da 25-ero djece godišnje pomognemo sa 600 dolara. Kako bi to ostvarili organizirali smo golf turnire. Punih 17 godina sredstva smo slali Dori, ukupno oko 300 tisuća dolara", priznaje Stanko koji je danas u mirovini.

Sa suprugom Šteficom uživa s unucima, ali svake godine nekoliko mjeseci provedu u Zagrebu.

"Iako sam preko 50 godina u tuđini, svojoj drugoj domovini Kanadi, nikad nije dolazilo u pitanje da ovdje budem i sahranjen. Moji preci počivaju u domovini, a tamo je i moje mjesto. Svijet bi bio bolji kad bi živjeli gdje smo rođeni", vjeruje.

Gospodin Trtanj dobro zna da je sve što je doživio imalo neki svoj razlog.

Duboko u njegovom/našem srcu uvijek će biti Hrvatska.

Mladima, koji planiraju napustiti domovinu, šalje ovu poruku: "Samo onaj tko je morao otići iz svog zavičaja zna kolika je to svakodnevna žalost. Danas su druga vremena, imamo Hrvatsku, možda ne savršenu, ali je naša. Svi su dužni boriti se za nju i podnijeti žrtvu. Ne odlazite nigdje!"

>> Ostanite u Hrvatskoj! Kod kuće je ipak najljepše!