Dvije velike europske luke, Liverpool i Bremerhaven, otpremile su preko oceana u stoljeću masovne europske emigracije 16 milijuna iseljenika – gotovo polovicu svih iseljenika koji su u to doba stigli u SAD.
Prvim se iseljeničkim lukama uskoro pridružuje i Hamburg, poslije i brojne nove luke, a među njima najveće – Rotterdam, Antwerpen, Le Havre, Southampton, Genova i Napulj.
Tek na kraju velikog vala emigracije, početkom 20. stoljeća, Trst i Rijeka dobivaju liniju za New York.
Novoosnovane jadranske luke ne mogu se pogodnostima i cijenom natjecati s atlantskima – ali kao domaće luke imaju zaštitu države i druge prednosti. No Bremerhaven i Hamburg, kao i sve atlantske luke, bitno su povoljnije čak i za iseljenike iz riječke okolice koji uz cijenu brodske karte moraju podmirivati i troškove višednevnog putovanja do tih udaljenih luka.
Unatoč troškovima i neugodnostima putovanja željeznicom i potom brodom preko La Manchea, i engleske luke privlače mnoge austrijske i ugarske podanike.
Gotovo su nevjerojatni putovi koje su pojedine agencije probijale prema Novom svijetu. Iako su cijene glavni čimbenik u izboru luke i brodara, katkad o polaznoj luci presuđuju i nepredviđene okolnosti.
Kada, na primjer, u riječku luku stigne tisuću prekobrojnih emigranata, Cunard ih, u skladu s ugovorom sklopljenim s mađarskom vladom, interventnim vlakom šalje u Antwerpen gdje pristaje Cunardov parobrod za New York. Utakmica između luka i brodara postaje žestoka već u drugoj polovici 19. stoljeća. Zato cijene sve više padaju i raste razina usluge.
No sredozemne su luke uvijek bitno skuplje, a putovanje traje dvostruko duže od jednotjedne plovidbe između atlantskih luka i New Yorka.
Organizacijska spretnost i umješnost osvajanja tržišta na kojem se natječu brojni brodari i agenti, još i više utječe na iseljeničke tokove od dužine puta i cijene brodske karte. Bremen i Hamburg bitno su povoljniji od Rijeke, a nekima se čini bitnom i razlika između Hamburga (cijena 34 dolara) i Liverpoola pa se zbog uštede od 9 dolara upućuju preko engleskog Kanala.
Mnogi mladi ljudi bježe od služenja višegodišnje vojne obveze – pa naprosto moraju putovati iz strane luke. Zato su, uz Hamburg i Bremen, omiljeni i Rotterdam, Antwerpen, Le Havre, Southampton, Liverpool i Genova.
Luke se ipak tek posredno bore za prevlast. Izravno se nadmeću brodari i agenti, kojima razvoj slobodnog tržišta omogućuje snažan uspon.
Snažna internacionalizacija poslovanja do druge je polovice 19. stoljeća neuobičajena pojava. Tako je velikim njemačkim i engleskim brodarima omogućeno da iz stranih luka odvoze velik broj iseljenika te da do početka Prvog svjetskog rata imaju premoć u najvećim sredozemnim lukama – Genovi, Napulju, Trstu i Rijeci. Čak je i domaća tršćanska Austro-Americana (Cosullich) u većinskom vlasništvu njemačkih brodara.
Uspjeh najvećih luka gotovo je neodvojivo vezan uz sudbinu najvećih brodara.
Norddeutscher Lloyd (Bremerhaven), Hamburg – Amerika Linie (Hamburg) Cunard Line (Liverpool) i White Star Line (Liverpool) te Holland – America Line (Rotterdam), Red Star Line (Antwerpen), Compagnie Général Transatlantique (Le Havre) posluju u velikim transkontinentalnim razmjerima i uvijek se uzajamno sastaju i dogovaraju u svojim podružnicama u New Yorku, ali su do kraja prije svega čvrsto vezani uza svoje ishodišne, matične luke.
Luke su mnogo složeniji i teže prilagodljivi sustavi od pojedinih brodarskih poduzeća, više ovise o naklonosti i subvencijama države te o iseljeničkim tokovima.
Državni poticaji i razvijenost željezničkog sustava važni su za sudbinu luke koliko i snaga prekomorskih prijevoznika, razvijen sustav konzularnih i državnih službi te posrednika koji u njima posluju.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.