Kako je Šoltanin završio na tankom ledu! Iseljenička priča iz Kanade

Prije nepunih šest godina izašla je, tiskana u Rijeci, vrlo važna knjiga Dušana Bezića "Šoltanin na tankon ledu". 

Odlučila sam vam predstaviti to djelo koje smatram jednim od najvažnijih napisanih o našoj zajednici u Torontu i okolici. 

Po želji djece, unučadi i prijatelja, knjiga je prevedena na engleski i 2014. godine tiskana u Kanadi. Urednik engleske inačice je 19-godišnji Bezićev unuk Dean.

Sam naslov vrlo je znakovit jer je gospodin Bezić podrijetlom s otoka Šolte, a tamo uopće nema leda, no kada pročitate djelo, zaista ćete shvatiti da je ovaj junak uvijek bio na tankom ledu i morao je balansirati kako god je znao.

U našoj hrvatskoj zajednici u Torontu i okolici mnogo je zaslužnih ljudi, ali rijetko tko je imao tako bogat i za ovu zajednicu važan život kao Dušan Bezić. 

Rođen je 1925., škole je polazio u Grohotama, Splitu, Dubrovniku, Egiptu i u tadašnjoj Palestini. Godine 1948. diplomirao je filozofiju u Betlehemu. 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogo je toga proživio. Na Badnjak 1943., teško ranjenog u borbama na Korčuli saveznici su ga prebacili u Italiju, a odatle u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu. 

Godine 1950. otišao je u Kanadu i ubrzo se oženio s Angelinom Mateljan. Jedno je vrijeme radio kao nekvalificirani radnik u tvornici, no ubrzo je otvorio vlastitu građevinsku tvrtku "Bezić Development Limited", u kojoj je bio aktivan sve do 2010.

Ima sina Vala i kćer Sandru, peterostruke prvake Kanade u umjetničkom klizanju na ledu u kategoriji parova. Njegova draga supruga otišla je u vječnost prije tri godine. 

Kad je počeo Domovinski rat, Bezić je postao prvi počasni predstavnik Republike Hrvatske u Kanadi. 

Mnogo bi se moglo pisati o djeci, a sada i o unucima junaka naše priče, no prijeđimo malo na njegov tako važan rad u našoj hrvatskoj zajednici.

Riječ je o rijetko opreznom čovjek. Čudna je to rečenica, ali sasvim istinita jer on je shvatio nešto što mnogi ne razumiju: važno je imati dokaze za svoje tvrdnje. 

Ne znam gdje je spremao svu svoju dokumentaciju koja je više nego obilna. U njegovoj knjizi nalazi se mnoštvo slika, navoda, preslika dokumenata, od 1950. pa sve do 2011. godine.

U djelu "Šoltanin na tankon ledu" moći ćete čitati i o prvoj hrvatskoj župi "Our Lady Queen of Croatia", o susretu s dr. Franjom Tuđmanom u Torontu; kako je postao prvi predstavnik Republike Hrvatske za vrijeme obrambenog Domovinskog rata i kako je u suradnji s mnogim kanadskim Hrvatima organizirao brojne humanitarne akcije.

Opisuje svoj rad u osnivanju i djelatnosti Hrvatskog nacionalnog fonda za Kanadu. Posebnu pozornost posvećuje radu udruge Americares, organizaciji koja je darovala vrijednu medicinsku pomoć domovini za vrijeme nesretnog rata.

Knjiga Dušana Bezića zatim govori o primanju Republike Hrvatske u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992., o otvaranju veleposlanstva u Ottawi i generalnog konzulata u Torontu. Također, u djelu možete pročitati sve o zatvaranju hrvatskog ureda, dakle o prestanku efektivnog rada gospodina Bezića.

Uistinu su me se dojmile njegove riječi na str. 247: "Otvaranjem veleposlanstva i konzulata potpuno se povlačim iz politike i diplomacije. Sve što sam s ljubavlju zadržao jest poništena diplomatska putovnica br. 570, odlikovanje Redom hrvatskog trolista i Spomenicom Domovinskog rata, ljubav i poštovanje prema prvom Predsjedniku Republike Hrvatske i ocu moje drage domovine Hrvatske, blagopokojnom dr. Franji Tuđmanu te činjenicu da sam, iako šezdeset sedam godina živim izvan Hrvatske, još uvijek njezin odani sin".

U drugom dijelu knjige opisani su različiti važni događaji u Torontu. Naći ćete zanimljive informacije o projektu "Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kanadi", spominje se i katedra hrvatskog jezika i kulture, Hrvatska kreditna zadruga, nogometni klub Metros – Croatia... 

Nema predmeta ni važnog događaja koje gospodin Bezić nije dotaknuo i sve potkrijepio preslikom originalnih dokumenata.