Ljubav Damira Mihovca Mikija prema tamburi koju su svirale generacije u njegovoj obitelji i Markuševcu, zagrebačkom podsljemenskom naselju, označit će mnoge životne puteve.
Virtuozno je svirao prim, taj nježni i najmanji instrument u orkestru!
"Uvijek je htio što više ljudi dovesti u Markuševec. Druženje mu je bilo životni poziv. Stalno je povezivao prijatelje i poznanike među kojima se kretao", kaže mi njegov sin Zvonimir, dok sjedim s njim i Denisom Micudajem u Mikijevom "Starom gnijezdu" kojeg bi prosječni posjetitelji nazvali restoranom, a tamburaši birtijom.
Ljude je povezao veličanstveno kada je sa svojom majkom pokopan na markuševečkom groblju. Na počinak ih je otpratio orkestar od preko 300 tamburaša odsviravši im Pjesmu rastanka.
Priče teku. Teško se usredotočiti na samo jednu temu jer su podsjetnici u Gnijezdu mnogi.
Miki je bio suosnivač Ex Panonije, prvog profesionalnog tamburaškog sastava na području cijele bivše države koji je nastupao s tadašnjim velikanima. U njegovom životopisu ostat će zapisano pokretanje Tamburaškog Band Aida, suradnja s nekoliko diskografskih kuća te izrada aranžmana za bezbroj uspješnica.
Kao glazbeni učitelj nesebično se davao mnogima. Proputovao je i cijeli svijet.
Baš takvog ga opisuje Damir Popović - Dačo iz legendarnih Gazda: "U podučavanju tambure bio je pravi učitelj. Pun strpljenja i takta. Optimistični kreativac sjajnih ideja. S milijun ideja u glavi uvijek je iznenađivao. Međutim, ništa mu nije bilo važnije od sviranja".
Sjetio se da bi osobe s imenom Damir morale slaviti imendan. Za prvu feštu na kojoj se okupilo 30 slavljenika izradio je kalendar na kojem godina počinje i završava 11. prosincem, spomendanom Damira. Tiskao je naljepnice, majice i upaljače sa svojim imenom.
Jednom su Miki i njegovo društvo zajedničkom prijatelju kupili motornu pilu. Iz šale su mu dali i raspored kada će kome doći izrezati drva. Denis se upisao za nedjelju, 28. kolovoza u osam sati i zaboravio na to.
Na samo jutro dok su svi ukućani i susjedi spavali, Miki se s prijateljem, pilom, drvima i gablecom ušuljao kod Denisa u garažu. Točno u osam počeli su piliti. Nastala je panika među uspavanima koja nije dugo trajala. Uskoro su svi iznijeli hranu i piće nakon čega je uslijedilo dobro raspoloženje.
Sličnih priča ima mnogo
Dečke iz Gazda smatrao je svojom djecom. I bila su. Preuzeo ih je kad su krenuli u srednju školu. Kao 17-godišnjake, 1992. u organizaciji Hrvatske bratske zajednice poveo ih je na turneju po Americi gdje su počeli graditi svoj kožni imidž.
Sredinom prosinca 1994. u Maloj dvorani Doma sportova najavio je koncert Gazda. Deset dana prije događaja, karte su bile rasprodane. Na postojeće plakate Miki hrabro lijepi nove s natpisom: "Zbog velikog zanimanja publike, koncert se prebacuje u Veliku dvoranu". Ali, i ona je bila prepuna.
Nakon što su Gazde krenuli svojim putem, opet je nastavio s mladima. Pomogao je sastavu Od srca do srca da nađu svoju stazu. Danas im je menadžer njegov sin Zvonimir.
Njemu u čast, krajem travnja u prepunom Lisinskom održan je koncert "Neka pjesme noćas plove". Nastupili su: Ex Panonia, Gazde, Od srca do srca, Šarmeri, Tamburaši za dušu, Najbolji hrvatski tamburaši, Dike, Miroslav Navračić, Miki tribute band, Sanja Hajduković i Stjepan Jeršek Štef.
Na koncert su došli obožavatelji iz Slovačke, Austrije i Mađarske, a oni koji nisu mogli biti prisutni, članovi Hrvatske bratske zajednice iz Amerike, Hrvatskog folklornog ansambla Vukovar iz Sydneya i Sanja Fijačko iz Australije, cvijećem i svijećama okitili su pozornicu.
Miki je među iseljenicima imao svoje posebno mjesto
Stipe Vidović iz Sydneya priča kako je s Gazdama došao u Australiju 1995. i 1996. godine te da se tambura na australskom kontinentu danas svira zbog njega. Naime, do devedesetih godina ondje je bio veliki zamah njenog sviranja, a onda je uslijedilo hlađenje.
Miki je s Gazdama naučio mlade da je tambura i za njih. I tako je osnovan sastav Mlade žice koji je sve promijenio.
"Za njega mogu reći samo tople i lijepe riječi. Mom ocu je pomogao da kupi kuću u Zagrebu. Trebali su mu dokumenti, domovnica i ostalo. Preuzeo je stvar u svoje ruke i u nekoliko dana pripremio sve papire. Nikad ga nismo vidjeli ljutog osim jednom, kad je otac kupio lošu tamburu", završava Stipe svoja sjećanja.
Joe King Kirin, dopredsjednik Udruženja tamburaša Amerike, govori o utjecaju koji je Miki ostavio u Sjedinjenim Američkim Državama: "Njegov dolazak ovdje s Ex Panonijom tijekom 80-ih godina pobudio je novu strast za sviranjem tambure koja je do tada pomalo bila uspavana. Pokretačka snaga bio je jedinstveni Miki. Sve skupine s kojima je dolazio u SAD bile su kreativne i dinamične. Njegov stil, smisao za humor, inovacije i kreativnost utrli su novi put kojim smo krenuli mi, američki tamburaši. Put koji više nikad nećemo napustiti, ali i put koji više nikad neće biti isti".
Miki je bio dobar prijatelj s obitelji Bernarda Luketicha, dugogodišnjeg predsjednika Hrvatske bratske zajednice u Americi. Danas je njegova kći Bernadette glavna tajnica i rizničarka Zajednice. Nedavno je sa suprugom boravila u Zagrebu i bila gošća obitelji Mihovec.
"Poznavali smo se godinama, još kad je počeo dovoditi tamburaške grupe u Ameriku. Ubrzo nam je postao dragi član obitelji. Moj otac ga je držao za posebnog prijatelja. Sigurna sam da su njih dvojica sada zajedno i gledaju nas odozgo. Miki je bio i dugogodišnji član HBZ-a. Da nam zemlje nisu toliko udaljene mnogi od nas bi došli na pogreb, ali i nedavni koncert. Zato nam je drago što smo barem svojim prilogom mogli biti s onima koji su se okupili u njegovo ime. Uvijek nam je bio blizak srcu, premda je živio daleko. Tako će i ostati", zaključuje Bernadette Luketich.
Nije lako kao umjetnik živjeti rastrgan između svijeta u kojem si sa svojim talentom jedan svemir i okruženja na koje se moraš uspješnije ili neuspješnije prilagoditi. Odatle je Miki vjerojatno pronalazio nadahnuće za svoje izjave: "Sve će biti u redu" i "Nema te obveze koja se ne može odgoditi barem na šest mjeseci".
Tambura je duboko smještena u hrvatskoj duši, dio je naše tradicijske kulture koja je uz narod bila u dobru i zlu, tuzi i veselju, kod kuće i u tuđini.
Danas ona suvereno interpretira klasične i jazz melodije. S njom možeš u birtiju i pred kraljicu. Stoga, kapa dolje svima koji je njeguju i nalaze puteve prema mlađim generacijama. Želimo više njenog sviranja, a manje, kako Miroslav Škoro kaže: "Neke čudne muzike".
Često se sjetim riječi pjesnika Drage Ivaniševića: "Je li netko uistinu umjetnik zna se kad umre".
Mikijevim odlaskom u jednom trenutku nastala je velika tišina, a onda kao polog za budućnost dolazi nam sve ono što je u zalog ostavio njegov glazbeni talent. To se posebno očituje u hrvatskom iseljeništvu gdje je tambura veliki čimbenik povezivanja. Hvala ti, Miki!
Vjerojatno će se, barem za Markuševec i tamburaše, ostvariti ono što je njegov pajdaš iz Ex Panonije Željko Miloš Jinx rekao nakon pogreba: "Sve će biti u redu, ali više neće biti isto".
>> Legenda o Hrvatu koji je skočio u peć
>> Nisu sve iseljeničke priče sretne!
>> Kovčeg pun nade