Iseljenici koji nisu znali gdje putuju

Za razliku od sretno pristiglih, neki nesretnici nikad nisu stigli u Ameriku; završili su u dubinama oceana.

Prva velika parobrodarska nesreća koja je 1854. tajanstveno progutala Town of Glasgow i njegovih 540 putnika, o kojima se nikad ništa nije saznalo, bila je tek najava brojnih nesreća.

Iako se Cunard i nakon 70 godina održavanja brojnih parobrodarskih linija hvalio da nijedan putnik nikad nije izgubio život na njegovim brodovima, sigurnost plovidbe ipak nije bila zajamčena.

Brodova je ipak stradalo podosta i prije Titanica koji su vlasnici uoči prve plovidbe nazivali - nepotopivim!

Golemi White Starov parobrod Titanic, blizanac Britannica i Olyimpica, točno u podne 10. travnja 1912. kreće na put iz Southamptona u Engleskom kanalu i već u polaznoj luci gotovo doživljava brodolom. Jedva je izbjegao sudar s parobrodom New York. U kotlovnici je istovremeno izbio požar, zbog čega je brod u polasku kasnio jedan sat. 

Ipak, isplovljenje završava sretno i brod s malim zakašnjenjem predvečer ukrcava i putnike u francuskoj luci Cherbourg, a ujutro i putnike u južnoirskoj luci Quinstownu. S blizu dvije tisuće ukrcanih, od kojih su otprilike polovica bili putnici, a polovica posada, konačno se otputio na široko more. Poznata je sudbina brojnih iseljenika, kao i spasilačke zasluge konkurentske Cunardove Carpathije koja u to doba iz Rijeke i Trsta održava liniju s New Yorkom.

Među brojnim nesretnicima bio je i mladi Mirko Dika, 17-godišnjak iz Podgori kod Crikvenice. Na brodu su još trojica iz njegova kraja, iz Kričine, također u blizini Crikvenice.

I Dika je jedan od 27 Hrvata koji su, kao i on, karte za ovo putovanje kupili kod Oberstega & Cie. u Baselu ili kod Josipa Buechela u Buchsu. Mirko je kartu platio 510 švicarskih franaka, planiravši otići u Vancouver. 

Majci Jeleni posljednji trag o sinu bilo je njegovo pismo iz Southamptona: "Gremo na jedan veli, veli brod s ken ćemo brzo prit va Meriku!"

Nije stigao nikad, a ni tijelo mu nije pronađeno.

Mnogo je sretnije prošao iseljenik iz Vrginmosta, današnjeg Gvozda na Kordunu, između Karlovca i Siska. On opisuje nesreću omanjeg parobroda Volturno kojim je plovio iz Rotterdama u Ameriku.

Njegove nevolje započinju još prije ukrcaja na brod na koji on i oni s kojima dijeli sudbinu čekaju više dana. 

Za neželjeno čekanje naplaćuju im i troškove smještaja i hrane: iako im je jasno rečeno da su uračunati u cijenu karte. 

U grupi "Austrijanaca" koji putuju u Ameriku, ima oko 170 ljudi, od toga 130 iz Hrvatske.

Ukrcavaju se 3. listopada 1913. i ubrzo saznaju da brod ne putuje najavljenih šest nego najmanje 16 ili 18, a pri lošem vremenu i dvadeset dana! K tome, unatoč najavi, uopće i ne putuje u SAD i New York, nego u Kanadu!

Putnici su već na polasku ogorčeni i neraspoloženi: "Onda je brod zatulio tri puta tužno, da nam se je svima u prsima srdce stislo od njekakove tjeskobne slutnje. Muzika je svirala na brodu i naš se je brod okretao lagano i iz luke gladko, kao po ledu smucao, a mi svi tužni za domovinom..."

U nekakvoj "ogromnoj šupi" sjedaju za stolove sklepane od dasaka. Kada se nakon rane večere uspnu na palubu, more je sve nemirnije i oni povrate ono što su upravo pojeli: sušene haringe i kruh smiješan s crnom kavom.

"Kasno smo prvu noć polijegali, prem nas je već za rana potjeralo dolje u medjupalublje,u naše spavaonice. Tu smo se našli u velikom, štaglju sličnom prostoru, a po četiri kreveta jedan nad drugim, od poda do stropa zapunili su cijeli prostor. Bilo je tu do 200 kreveta".

Kada su se konačno udaljili od europske obale i zaputili preko oceana, ubrzo ih je zatekla oluja koja se uskoro smirila, ali je nastupila nova oluja i, na nesreću, brodom počne harati vatra!

Dio se sretnika ipak uspijeva spasiti: pokupili su ih brodovi koji su plovili istom rutom. Preživjeli mogu zahvaljivati Bogu i spasiteljima i, sa sigurne udaljenosti, još satima gledati brod koji u oblaku dima dogorijeva na pučini.

Skromni su pridošlice na spasilačkom brodu prihvaćeni kao najdraži gosti: dočekuje ih glazba u dvorani prvog razreda gdje se održava i misa u znak zahvalnosti za spas preživjelih i pokoj onih koji se nisu uspjeli spasili. Putnici za brodolomce skupljaju i lijepu svoticu koja im je uskoro podijeljena.

Nadomak New Yorka zadovoljstvo brodolomaca još je veće od uobičajenog, a nebodere gledaju "kao kakovo čudo, kao kakav začarani grad. Pogled kakvog nema nigdje na svietu".

Budući da se već pročulo o brodolomu, u luci ih dočekuje stotine novinara s fotoaparatima, predstavnici dobrotvornih društava, tisuće znatiželjnika i, dakako, rodbina i prijatelji.

preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.