Hrvatski iseljenik priznao: Zbog ovih 5 stvari bih se vratio u domovinu

Vladimir Mark Jakopanetz iz Melbournea proveo je šest tjedana u domovini. Tijekom boravka predstavio je svoju novu knjigu "Heretici", a na kraju putovanja sve doživljaje i razmišljanja sažeo je u tekstu u kojem se mnogi iseljenici mogu prepoznati. Evo tih dojmova...

Mislim da si je svatko od nas iseljenika, svaki put po povratku iz domaje i bez obzira na to koliko puta je bio, postavio pitanje o povratku.

Usporedbe s adoptivnom domovinom su neminovne. Kao da si želimo položiti račune i ustanoviti što smo odlaskom iz Hrvatske dobili, a što izgubili.

Upravo ovih dana vratio sam se iz rodne mi Hrvatske, gdje sam proveo punih šest tjedana i u to vrijeme ondje sam proslavio Božić i Novu godinu.

Dakle, kad bih mogao u tuđini ostaviti djecu i unuke, zbog čega bih se vratio u Hrvatsku?

Scena 1.

U zračnoj luci u Zagrebu čeka me nećak i njegova djevojka. Prekrasan srdačan susret.

Vozimo se za Koprivnicu. Nažalost, tamo me više ne čekaju ni roditelji ni brat, ali čeka me čitava garda nećakinja i njihovih muževa ili partnera, nećak i njegova Petra koja kao da nam je krvna rodbina, šogorica koja sve čini da naš boravak (jer i supruga Mira je sa mnom) bude ugodan i zanimljiv.

Dugi večernji razgovori, uspomene, vani hladne zimske noći, mi svi oko kaljeve peći prepričavamo događaje kako je bilo kad smo svi bili netaknuti i na broju.

Badnjak. Rodbine i prijatelja te njihovih poziva bilo je toliko da nije jednostavno odlučiti kamo nam je poći.

U svakoj kući prava božićna jelka, bez plastike ili dugih australskih iglica od kojih ne možeš vidjeti božićne ukrase na drvcu.

Prekrasan hladan hrvatski Božić u društvu obitelji, s pripadajućim zimskim jelima na stolu. Nitko u kratkim hlačama na dvorištu ne peče stejkove na roštilju i ne hladi se ledenim pivom. Pravi hrvatski Božić.

Scena 2.

Kamo za Novu godinu? Gdje je dočekati? Našli se tu pri ruci prijatelji iz Melbournea i zovu nas u svoje društvo. Izvrstan restoran u Zagrebu. Prikuplja se stotinjak ljudi.

Naše malo društvo za stolom pet nazdravlja i polako se upoznaje. Tijekom večeri evo i mojih Voćanaca, koje nikada nisam vidio niti sam čuo da postoje, ali za nekoliko minuta kao da smo braća rođena. Veseli se i pleše do tri sata ujutro. Glazba nas nosi.

Ne znaš koji je glazbeni broj bolji. Nema cajki, nema kola, nema mutnih manipulatora koji bi nam podvaljivali užička kola za slavonski drmež kao u hrvatskim centrima u Melbourneu.

Prava hrvatska novogodišnja noć, prijateljstvo, pjesma i nezaboravno veselje, nešto što, nažalost, nikada tako intenzivno nisam doživio u Australiji.

Scena 3.

Advent u Zagrebu. Nije čudo što je opet Zagreb proglašen najbožićnijim gradom u Europi.

Cijeli središnji dio sjaji se i cakli. Klizalište na Zrinjevcu, živa štalica na Kaptolu, skijalište u Bakačevoj, na Jelačićevu trgu i okolnim ulicama slatke drvene kućice do kućice, kuhaju se kobasice, toči se kuhano vino, prodaju se kape, šubare, šalovi, suveniri, uštipci, salame, slanina, pršut, domaća vina, knjige, sjedi se vani, sjedi se i uživa.

Nitko nije sam. Prođe pokoji prosjak i traži svoj groš i večer polako prolazi.

Ne, ništa se ne zatvara u pet poslijepodne ni u devet, ni u deset; prošla je ponoć, Zagreb je pun turista i domaćih.

Pitam prodavačicu u jednoj slastičarnici u Bogovićevoj: Kada zatvarate, gospođo? Kad odu ljudi, kaže ona.

Za ime svijeta, je li to moguće? U zemlji iz koje ja dolazim zatvara se sve uredno i zimi i ljeti u pet poslijepodne, bez obzira na to je li ljeto ili zima, blagdan ili radni dan, a ovdje život buja i danju i noću.

Trebaš li cipele? Eto ti ih u Ilici, idi pa si kupi. U jedanaest navečer? U jedanaest navečer. Sve oko tebe u toj kristalnoj noći sja i titra, sve se krijesi i magli u pari s kotlovina u kojima se krčkaju crvene domaće kobasice.

Ja si u pola dva ujutro kupujem porciju graha i zelja sa suhim mesom na Trgu bana Jelačića i jedem na priručnom drvenom stolu, a pokraj mene tutnje tramvaji.

Restoran pod smrznutim zvijezdama. Jesam li ja to dio priče o Snjeguljici?

Scena 4.

Kazalište Gavella. Imamo karte za nekih šest ili sedam predstava.

Zahvaljujući divnoj Mirinoj sestrični, nabavili smo najbolje karte u gledalištu.

Redaju se "Priče iz Bečke šume", "Gospođa Bovary", "Kao na nebu", "Moj slučaj" i druge predstave.

Ne znaš što je bolje, glumci, režija, scena, cijena ulaznica... a o publici ćemo kasnije.

Kazalište Kerempuh: Ona ista zavodljiva atmosfera staroga Jazavca, prava kuća smijeha.

Sva sreća da svi ti glumci ne govore engleski jer bi ih zasigurno progutalo američko i britansko tržište preko noći i Zagreb bi u tom smislu osiromašio kao Melbourne.

A onda za kraj HNK i "Ero s onoga svijeta". Sjedimo u najboljoj loži jer si to u Zagrebu svaka šuša izvana može priuštiti.

Oko nas zlato, mirisi, nedostaje samo Novakov tamjan. Već sam zaboravio taj sjaj koji sam nekada dok sam živio u Zagrebu smatrao bogomdanim i svakodnevnim.

Ne mogu si pomoći, zamišljam da sam u Parizu, Beču, Berlinu... Nije moguće da je i to Zagreb.

Scena 5.

Kaže nećak u Koprivnici: Nedjelja je ujutro. Hajdemo na kavu u Pub. U Pub? Kakav vražji pub u Koprivnici? Dođemo tamo, za jednim stolom nećakinja s mužem i bebom. Pozdravljamo se.

Za drugim stolom prijatelj iz osnovne škole sa ženom čita novine i srče jutarnju kavicu. Opet se pozdravljamo.

Za trećim stolom rođak iz Miklinovca sa svojim društvom, za četvrtim... Bok, bok, bok, kak si kaj, dobro jutro, kaj si tu, daj dojdi do mene, kad se vraćaš, baš mi je drago da se vidimo, pol Koprivnice me poznaje, pol Koprivnice me pozdravlja.

Bemtisveca, mislim si ja, u onom svom sunčanom Melbourneu mogu sjedit u kojem god hoćeš kafiću ili restoranu 15 godina ako treba, nitko me ne bu pozdravil, nitko me ne bu prepoznal.

Hello, how can I help you? To bu sve kaj bum čul i to od neke balave konobarice.

Da samo mogu, e, zato bi se vrnul u Hvatsku.