Za vrijeme obrambenog Domovinskog rata, kanadsko-hrvatska zajednica Toronta i okolice učinila je gotovo sve kako bi pomogla Hrvatskoj.
Još prije rata u našoj su zajednici radila mnoga društva, folklorne grupe, različiti zavičajni klubovi i nogometna društva. Uz hrvatske crkve, postojala su i katolička udruženja pa su mnogi kanadski Hrvati radili u društvima koja su im najviše odgovarala.
No početkom srpske agresije na Hrvatsku situacija se izmijenila – stvorena su nova društva koja su pokrivala određena područja Hrvatske.
>> Kako je Šoltanin završio na tankom ledu! Iseljenička priča iz Kanade
Neka od tih društava više ne djeluju, no jedno od njih – Hrvatski fond "Slavonija" – i dalje vrlo aktivno radi punih 27 godina.
Kad je Hrvatska bila napadnuta, nekolicina Slavonaca (Krijan, Pezer, Bradašević, Bilecki, Butković, Milotić...) osnovali su Slavoniju koja je odmah počela vrlo aktivno raditi.
To društvo vrlo brzo je shvatilo da će rezultati biti mnogo veći ako se u njihov rad uključi šira zajednica. Ono broji tridesetak članova, no postiglo je velike uspjehe i zato bih vam danas željela malo reći i o njima.
Jednom sam radila sa Slavoncima za vrijeme Domovinskog rata, jer smo se i mi, žene "Bedema ljubavi", uključile u jedan važan dobrotvorni ručak za gospodina Vladu Kosa, invalida Domovinskog rata, koji je bio na dugotrajnom liječenju u američkom Dallasu.
Novac je bio potreban za otplatu proteze za njegovu lijevu ruku. Ručak je priredio Hrvatski fond "Slavonija", a mi smo pomagale. Kupovala sam tada hranu za ručak s gospodinom Krijanom, koji je zaista štedio na svemu i svačemu kako bi se što manje potrošilo i što više ostalo.
Taj ručak bio je zaista uspješan jer se prikupilo 7.698,00 kanadskih dolara. Uspjeh je bio izvan svih očekivanja, ne samo zahvaljujući dobrim ljudima koji su velikodušno davali pomoć za hrvatskog branitelja već i zbog izvrsne slavonske hrane.
Mislim da je gospodin Kos to dobro vidio i na kraju je zahvalio svima na pomoći, uz nekoliko suza. No "Slavonija" briše suze na razne načine. Od samog početka svoga rada, dva puta godišnje priređuju svoja poznata druženja: slavonsko kolinje u studenom i piknik, i to posljednji piknik u rujnu u našem Župnom parku "Father Kamber".
Spomenuti događaji vrlo su popularni ne samo zbog dobre hrane već i zbog toga što svatko zna kome je upućen skupljen novac.
Prvi predsjednik društva bio je Milan Krijan, pa Adam Pezer, zatim se vratio Krijan, a sada, posljednjih pet godina predsjednik je Josip Zaradić.
Njihove aktivnosti podržava izvrstan Upravni odbor (članovi su Josip Zaradic, Milan Krijan, Adam Pezer, Franjo Bilecki, Ante Butković, Slavica Milotić, Franjo Pavlović, Jure Sablar, Steve Đurđević, Nenad Lončar i Vlado Kumić) kao i ostatak članstva, a svi rade sve što treba – od posluživanja do pripreme hrane, pravljenja kobasica, čvaraka, špeka, prezvuršta, a da o slavonskim kolačima i ne govorim.
Gospodin Zaradić, sadašnji predsjednik Fonda, rekao mi je u kratkom razgovoru: "Naši gosti svi su Hrvati i prijatelji iz svih krajeva domovine i BiH, a redovito nas posjećuju i prijatelji iz Sjedinjenih Američkih Država. Pomažu nam i Kanađani, Ukrajinci i drugi. Mnogo nam pomažu i naši dobri prijatelji Ivica i Karmela Lončarić, voditelji hrvatskog radioprograma 'Zvuci Hrvatske'. Zahvalnost i poštovanje drugih iznad svega!"
Od samog početka obrambenog Domovinskog rata promatram rad udruge HF "Slavonija" i zaista sam ponosna na njih jer su shvatili bit rada u zajednici.
Uvijek su mi u sjećanju riječi Milana Krijana, dugogodišnjeg predsjednika, koje je stalno upućivao svima u dvorani na večeri ili na pikniku u hrvatskom parku "Father Kamber".
"Nismo mi skupili tu pomoć, vi ste to napravili, vi – hrvatska zajednica Toronta i okolice – vi ste nam pomogli da mi možemo pomoći drugima u neprilici!"
To su važne riječi jer uvijek treba sagledati cijelu zajednicu koja pomaže ili se žrtvuje kako bi se nešto stvorilo ili nekome pomoglo.
Njihove knjige uvijek su otvorene. Kad god želite, možete vidjeti kamo je otišla pomoć, a ista se dodjeljuje malo drukčije nego u nekim drugim društvima. Recimo, oni pomažu pri kupnji drva za zimu za starce, za djecu, za invalide kojima, primjerice, treba sagraditi prilaz kući zbog invalidskih kolica.
Kad je bila poplava u Slavoniji, pomogli su. Oni pomažu svakome u neprilici, svakome tko im se javi. Jasno, sve se provjerava kad dobiju zahtjev, no pomoć odlazi ciljano, na mjesto potrebe.
Kaže mi gospodin Zaradić, sadašnji predsjednik Slavonije: "Želimo da oni kojima je potrebno imaju barem dobar i donekle veseo Božić ili Uskrs, neka znaju da ih ni Bog ni ljudi nisu zaboravili".
No, ne šalju oni pomoć samo u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, nisu oni zaboravili našu Kanadu koja im je svima dala utočište kad im je najviše trebalo. Tako pomažu i ljudima u potrebi u kanadsko-hrvatskoj zajednici, doniraju sredstava u svijetu poznatoj ustanovi "Hospital for sick children" u Torontu – dakle svima.
Svaki dolar koji su dobili ili zaradili na organiziranim događanjima šalju ondje gdje je nužno. Posljednja pošiljka otišla je u Vukovar, za vukovarski toranj.
Ima još nešto o čemu želim govoriti – večere Hrvatskog fonda "Slavonija" legendarne su. Gospodin Krijan jednom mi je rekao, kad smo pripremali ručak, kako hrana mora biti obilna da bi gosti otišli kući zadovoljni.
Za vrijeme Domovinskog rata nitko nije očekivao glazbu ili ples. Svi smo trpjeli, no sada je sve drukčije.
Svako "Slavonsko kolinje" počinje veselim dočekom na vratima, sa Slavonkama i Slavoncima u prekrasnim nošnjama, mnogi su u "zlatarama". Upravo su nevjerojatno lijepi! Tamburice sviraju glasovite pjesme, smijeh se ori na sve strane.
Gosti dolaze iz zajednice, ali i izdaleka, čak iz Sjedinjenih Američkih Država, jer svi znaju za slavonske večere.
Nasmijani članovi društva dočekuju uzvanike rakijom, pa ponude malo meze... Sjednete za stol, gdje vas čeka tanjur slavonskih poslastica. Nakon toga slijedi večera koja je više nego obilna. Na kraju večere dolaze nebrojeni kolači, koje isto priređuju umješne Slavonke, a jedan je kolač bolji od drugoga.
Svi članovi društva rade na tim večerama kako bi posjetitelji otišli kući jako zadovoljni. Dok smo još imali "Croatia hall", tamo bi se okupilo više od 500 ljudi i svatko je želio plesati i pjevati iz sveg glasa, jer kad Slavonija poziva goste, tu se slavi.
To su nevjerojatno dobri ljudi, zaista su zaslužili poštovanje cijele kanadsko-hrvatske zajednice u Torontu i okolici. No, ima jedna stvar koja me jako žalosti.
Većina članova starija je od 70 godina, samo ih nekoliko ima oko 50. Nažalost, broj aktivnih u društvu opada, neki obolijevaju, a neki nas i napuštaju.
Žalosno je što nemamo dovoljno mladih jer naša druga generacija polako se utapa u kanadski način života, što im ne treba zamjeriti.
>> Moj susret s kardinalom Stepincem! Kupio mi je gvirc i rekao...