Stroge zdravstvene i policijske mjere uvedene tijekom 1890-ih na njemačkim granicama, potaknute velikom epidemije kolere što su je Hamburgom proširili ruski židovski iseljenici, pridonijele su nastajanju novih iseljeničkih tokova koji, umjesto prema sjeveru – Bremerhavenu i Hamburgu, sve više utiru put prema zapadnim – francuskim, engleskim, belgijskim i nizozemskim lukama.
Iseljenici se sve više kreću od Beča prema Innsbrucku i Feldkirchu do Buchsa u Švicarskoj. Kako željeznica prelazi preko teritorija Kneževine Lihtenštajn s kojom Austrija ima poseban granični odnos, na prijelazu u Shaanu nije bilo jake kontrole pa se granica lako prelazila.
Kada su stigli u Buchs, iseljenike su spopadali brojni agenti koji su tamo imali svoje poslovnice, prije svega zbog manjih kontrola i većih pogodnosti nego u Austriji. Daljnje putovanje vodilo je do Basela, blizu francuske granice. Tamo su iseljenici noćili u brojnim jeftinim prenoćištima i čekali presjedanje u vlakove koji su ih trebali odvesti u raznim smjerovima – prema lukama u Le Havreu, Cherbourgu, Southamptonu, Liverpoolu, Antwerpenu i Rotterdamu.
Basel je bio nevelik stari grad koji je upravo u to doba razvio velik željeznički promet zahvaljujući čvorištu koje se račvalo u dva glavna smjera, preko Dallea u Francusku ili preko St. Ludwiga u Njemačku.
Zbog pristizanja tisuća iseljenika, u Baselu se razvila i opsežna iseljenička mreža usluga koju vode agenti poput Zottija, Bichela i brojnih drugih, koji u novinama dalekih gradova blizu emigrantskih područja reklamiraju upravo svoje bazelske poslovnice te širok niz usluga i pogodnosti – prije svega kompletnu organizaciju putovanja, sa željezničkim i brodskim kartama od Basela do krajnjega odredišta u Americi.
Situaciju u Baselu opisao je u svom izvještaju od 17. svibnja 1913. bazelski carsko-kraljevski konzularni predstavnik H. Houda: "Jedan sam takav iseljenički vlak iz Feldkircha u Basel pratio s direktorom Moehrom (iz švicarskoga saveznog iseljeničkog ureda). Sveukupno je u vlaku bilo 700 osoba. Putnici su i u vagonima austrijskih državnih željeznica i u onima švicarskih saveznih željeznica imali dovoljno mjesta. Unatoč tomu neki su vagoni bili prepuni jer se putnici koji su pripadali istoj narodnosti nisu htjeli razdvojiti".
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.