Iako konzularni predstavnici SAD-a u Rijeci djeluju od 1831., većina su konzularnih predstavnika rođeni Riječani, no njihova je uloga zanemariva.
Tek početkom 20. stoljeća, otkad SAD ima konkretnih potreba sa sustavno organiziranom konzularnom službom, počinju u Rijeku stizati američki državljani - profesionalni konzularni namještenici.
Prvi je Raymond Norman Willey, u Rijeci od 1900. do 1903. godine. Za svog je službovanja upoznao Achillea Carla la Guardiju, rodom iz Foggije u Apuliji, koji je u Americi živio od 1880., a do umirovljenja 1898. bio je kapelnik američke vojske. Nakon povratka nakratko se nastanio kod ženine obitelji u Trstu, ali je vrlo brzo stigao u Rijeku.
Već 17. lipnja 1899. La Guardia preuzima vođenje restorana Hotela Kontinental u Sušaku. Budući da govori više jezika, nije mu teško naučiti i - hrvatski. Uključuje se i u društveni i glazbeni život pa na natječaju za riječku canzonetu osvaja prvu nagradu pjesmom Dime Rita (1901.).
Upravo je zahvaljujući konzulu Willeyu Achilleu ponuđeno mjesto konzularnog agenta. Spretni gostioničar to nije prihvatio, ali se potrudio da mu tada još vrlo mladi sin Fiorello Henry la Guardia (1882. - 1947.) već 1900. bude namješten u američkome Generalnom konzulatu u Budimpešti.
Kada se krajem 1903. zbog priprema za pokretanje izravne parobrodarske linije između Rijeke i New Yorka ukazala potreba za konzularnim agentom u Rijeci, najboljim se izborom pokazao mladi Fiorello, najviše zahvaljujući poznavanju talijanskog jezika.
U veljači 1904. premješten je iz Budimpešte u Rijeku kao jedini službenik američke konzularne agencije.
U Rijeci mu je glavna dužnost pregled iseljenika koji se svaka dva tjedna ukrcavaju u brod za New York.
Budući da je stigao upravo na početak organiziranog iseljavanja preko Rijeke, najprije je pokrenuo rad ovdašnje američke konzularne službe na poslovima u vezi s masovnim iseljavanjem iz Ugarske i vodio brigu o sustavnom i temeljitom liječničkom pregledu emigranata.
Zaposlio je i liječnika Stanislaoa D’ Emilia koji prije ukrcaja redovito pregledava putnike, kako bi se izbjegli prečesti slučajevi povrata iseljenika nakon pregleda iseljeničke službe u New Yorku.
Više nego iseljenici, La Guardiji su nevolje izazivali diplomatski osjetljivi slučajevi, poput povratnika i bivših bjegunaca od vojne obveze, koji su u međuvremenu postali američki građani.
Nakon povratka u rodni kraj, austrougarske su ih vlasti progonile zbog starih grijeha, a konzul branio pozivajući se na Konvencije o naturalizaciji i pravu američkih državljana da budu izuzeti iz obveze služenja vojnog roka u staroj domovini. Čim je stigao u Rijeku, zauzeo se za jednog takvog krivca, "bivšeg" Hrvata.
U travnju 1904., samo dva mjeseca nakon stupanja na dužnost konzularnog agenta, ambiciozni La Guardia upućuje u Washington prijedlog da se konzularna agencija u Rijeci podigne na rang konzulata, a on unaprijedi u konzula. Prijedlog nije bio usvojen.
Osim izravnog bavljenja iseljenicima, konzulat ima i drugih dužnosti. Uz ostalo, i pružanje usluga američkim brodovima i Amerikancima koje su ovamo dovodili razni poslovi. Na poziv parobrodarskog društva Adria krajem listopada 1905., u Rijeku stiže američki socijalistički pisac Walling koji proučava uzroke iseljavanja u Ameriku.
Zanima ga ukrcavanje iseljenika na brod, a posebno prati veliku skupinu hrvatskih emigranata.
Početkom lipnja 1906. La Guardia prekida službu, ukrcava se na parobrod Ultoniju i odlazi u New York.
No još se neko vrijeme druži s iseljenicima - zapošljava se na Ellis Islandu kao tumač. Iseljeničkoj je službi vrlo koristan budući da govori više jezika; osim engleskog i talijanskog, francuski, njemački i - hrvatski. U to vrijeme doista upisuje i završava studij na pravnom fakultetu te postaje odvjetnik. Politička mu karijera teče glatko - postaje i član američkog Kongresa, no najpoznatiji je kao dugogodišnji omiljeni gradonačelnik New Yorka i direktor UNRRA-e.
U Rijeci ga je početkom listopada 1906. nakratko zamijenio prvi tajnik generalnog konzulata u Budimpešti.
Kad je konzularna agencija konačno uzdignuta na rang konzulata, prvi je konzul imenovan u lipnju, a stigao u Rijeku 3. srpnja 1908. godine. Charles (Clarence) Rice Slocum na toj dužnosti ostaje do smrti 1912. godine. Kompetencija konzulata poslije je protegnuta i na cijelu Hrvatsku i Slavoniju.
U studenom Slocum šalje izvješće u kojem navodi da među emigrantima koji stižu iz Rijeke, ima najviše Mađara, gotovo polovica, a svi ostali čine drugu polovicu - Slovaci, Nijemci, Rumunji, Rusini, Hrvati i Srbi. Ovi posljednji - Hrvati i Srbi - ukupno čine tek pet posto svih iseljenika koji odlaze iz riječke luke.
I u Slocumovo doba tri su liječnika zadužena za pregled emigranata - jedan je konzularni, drugi je zaposlenik Cunardova domaćeg partnera Adrije, a treći je iz lučke zdravstvene službe koja se ponajprije brine o lazaretu u obližnjoj Martinšćici.
Među najustrajnijim je službenicima Konzulata od 1909. do 1916. Attilio J. Clementi, isprva tajnik, a potom i američki vicekonzul. Posljednjih predratnih godina iseljavanje je dosegnulo vrhunac, a početkom rata odjednom posve prestalo. Zato se od 1914. konzulat mnogo više bavi ratnim nego iseljeničkim i gospodarskim problemima.
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.