Protivnici emigracije gledali su u iseljavanju zlo za narodno gospodarstvo i upozoravali na žalostan odljev stanovništva, jedne od temeljnih okosnica države. Zagovornici su prihvaćali stanje kakvo jest, navodili pozitivne strane i isticali važnost priljeva inozemnog novca.
U svakom slučaju, sukob mnoštva suprotstavljenih interesa desetljećima je omogućavao da se emigracija razvija bez ikakva državnog utjecaja, ovisno o tržištu i interesima brodara, željeznice, posrednika, bankara i agenata, barem koliko i interesima onih o čijoj se koži radilo – koji su pak imali osnovni ljudski interes i pravo da se pokušaju spasiti od bijede i potraže svoju sreću.
Neki su krajevi posve opustjeli, ali se zato, kažu pristaše iseljavanja, Americi može zahvaliti što je othranila njihove žitelje. Protivnici pak upozoravaju na to da je iseljavanje unijelo pustoš u zavičajne domove.
No napredak je mnogih krajeva u domovini vezan upravo za povratnike iz Amerike. Činjenica je da do samog pada Austro-Ugarske u bečkom parlamentu nije izglasan zakon o emigraciji. Pravi je razlog u okolnostima koje jednima pogoduju, a drugima štete.
Industrijalci koji trebaju radnu snagu, protive se. I vojska je protiv emigracije jer gubi regrute. Ali zato željezničke i parobrodarske kompanije imaju koristi od emigracije i potiču je.
Jedan je od stavova o nužnosti sprečavanja emigracije izražen prilično osebujno: "Zadatak je naše vlade da pomoću gospodarskih i socijalno-političkih mjera osigura da radna snaga koju ne želimo izgubiti ima dovoljno razloga da voli našu domovinu. Međutim, ne ide to tako da država s policijskom palicom u ruci trči za vlastitom djecom i grmi: 'Morate me voljeti'".
preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.