Jeleni, Draženu, Vlatki i Zdenku postavili smo nekoliko pitanja o dolasku u Chicago, upoznavanju nove sredine i životnim izazovima.
Jelena Čolak u Americi je živjela do svoje sedme godine. Nakon vrtića, s obitelji se preselila u Zagreb. No, prije tri godine na DePaul Universityju odlučila je upisati studij novinarstva.
Njezin prijatelj Dražen Sentić domovinu je napustio 2006. godine. Vjenčao se s Hrvaticom iz Chicaga.
Vlatka Puljić u Ameriku je došla prije 13 godina. Studij ekonomije, dodatno usavršavanje i želja da pridonose domovini, u međuvremenu su se pretvorili u udaju i ostanak.
Zdenko Kavelj je Hrvat iz Bosne i Hercegovine. Na putovanje života otisnuo se 2000. godine.
"Budući da smo već ovdje živjeli uvijek se pričalo o povratku: imamo državljanstvo, sve nam se daje na pladnju. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju većina naših ljudi je govorila da će se ići van. I tad su moji roditelji odlučili kako je vrijeme da i ja odem", kaže Jelena.
"Prilagodio sam se dosta brzo, vjerojatno zbog puno Hrvata u Chicagu, stoga dolazak nije bio neki veliki šok. Ljudi su mi prilazili, zvali na obiteljske zabave... Stvarno sam odlično prihvaćen", prisjeća se Dražen.
"I dalje je u Americi teško ostati. Najlakše se dolazi preko fakulteta. Ne bih rekla da takvih slučajeva ima puno", dodaje Vlatka.
"Na početku nisam znao engleski jezik. Sjećam se jedne vrlo smiješne ili tragične situacije kada je zrakoplov trebao sletjeti, no počeo se dizati u zrak. Nisam razumio stjuardesu koja je govorila da je nevrijeme. Teške su mi bile noći, a dani puni neizvjesnosti i nepoznatog", otkriva Zdenko.
"Studiranje u Hrvatskoj je nekako lakše jer možeš otići na ljetni i zimski rok. Ovdje imaš test, ako ne prođeš, nisi zaključio semestar. Ne možeš padati koliko puta hoćeš, nego moraš imati potreban prosjek da bi ostao na fakultetu. Sve je strože. Zagrebački studentski život nekako je drugačiji", kaže Jelena.
"Rad se cijeni. Samo rad, rad i rad. Ne možeš dobiti posao preko veze, možda samo možeš doći do intervjua. Mene čak nisu ni tražili diplomu strojarstva, nego su rekli: 'Počet ćeš raditi. Ako budeš dobar, ostat ćeš'. Radnici svakako dobro prolaze", ističe Dražen.
"Suprug i ja smo na poslu od 8 do 18 sati. Imamo dvoje djece koja su u školi do 15 sati. Puno radimo, ali smo lako pronašli posao. Imamo svoju kuću, automobil, često idemo na neki odmor, no za to moramo raditi više od 40 sati tjedno", priznaje Vlatka.
"Nisam došao u Ameriku zbog toliko boljeg života. Jednostavno, dolje nije bilo nikakvih mogućnosti za uspjeh ili napredovanje. Ovdje radim u jednoj tvornici koja proizvodi motore u medicinske svrhe", dodaje Zdenko.
"Mislim da je potrebno dobiti neko međunarodno znanje i vidjeti svijet oko sebe. Imam puno prijatelja koji studiraju u Europi, svi imaju ta neka nova iskustva. Jedni se planiraju vratiti u Hrvatsku i pokrenuti posao, no drugi žele ostati. Smatram kako je dobro otići barem na kratko", vjeruje Jelena.
"Ako mladi ikako mogu ostati u domovini, neka ne idu negdje. Ali ako vide da je to nemoguće, neka slobodno pokušaju", poručuje Dražen.
"Stvarno mi je teško kad slušam o velikom odljevu mozgova. To će negativno utjecati na Hrvatsku. I sama sam se htjela vratiti, iskoristiti američko iskustvo i pridonijeti boljem životu u domovini. Međutim, nije bilo moguće", otkriva Vlatka.
"Gledajući na svoju obitelj koja je ostala dolje, mogu reći da im je puno teže danas nego što je bilo prije 15 godina. Sve ono za čime patim prestaje kada shvatim kako ovdje mogu normalno raditi. Ta činjenica mi pomaže da prođem krize u koje s vremena na vrijeme upadnem", kaže Zdenko.
"Hoću li se vratiti u domovinu? Moguće, stalno razmišljam o tome", tvrdi Jelena.
"Ta opcija je uvijek otvorena. Ako ne sada, možda u mirovini. Imam četvero djece koja ovdje idu u školu, tako da je sada već malo teže", dodaje Dražen.
"Da ste me to pitali prije pet godina, vjerojatno bih rekla da. Sad je situacija drukčija zbog djece. Svakako bih se htjeli vratiti, no moralo bi se zadovoljiti nekoliko uvjeta", priznaje Vlatka.
"To mi je želja, to mi je stvarno velika želja. Stalno pričam o tome. Ako Bog da kad djeca završe škole, onda bi se supruga i ja vratili", zaključuje Zdenko.
Ostavite se priče da diploma ništa ne znači i da te ne traže. Ja 36 godina živim u USA i radio sam do sada u 8 tvrtki. Diplomu prilažeš uz CV ili ju nosiš sa sobom na razgovor. Hrvatske diplome u pravilu treba nostrificirati i obavezno provjeriti na kojem sveučilištu. Obavezno uzeti uz diplomu potvrdu na engleskom izdanu sa hrvatskog sveučilišta. Dodatna usavršavanja i pravovaljan dokaz o tome. Diplome europskih, pa i hrvatskih sveučilišta, pogotovo tehničke struke, izuzetno su cijenjene.