Bolna strana iseljeništva: Ubojstva, kocka, prevare i alkohol

"U Americi mi sve dobro polazi od ruke, zadovoljan sam u svakom pogledu. Ovdje nije kao u Kranjskoj, tu svi dijelimo iste poglede i jedno srce, halje ne čine nikakvu razliku u domovini zlatne slobode. Stalež se sa staležom ne prepire, a i ljudi različitih vjera žive zajedno u razumijevanju".

Tri mjeseca poslije ovaj slovenski svećenik piše kako će zaboraviti na svu gorčinu koju je doživio u domovini i da u Americi lako diše jer je to zemlja zlatne slobode.

Oduševljen je slapovima Niagare, a namjerava posjetiti i svjetsku izložbu u Chicagu (1893.). 

Postaje i biskupov pomoćnik te ima dobru plaću i razloga za zadovoljstvo o kojem opet piše prijatelju u domovinu: "Iz svega toga možeš vidjeti da ne trebam žaliti za Europom, i mogu zaboraviti cvijeće koje mi je zadnju godinu tamo cvjetalo".

Iako mu je s krizom koja nastupa 1893./94. splasnulo oduševljenje pa sestru koja mu se hoće pridružiti jednostavno i neuvijeno odbija, to ipak ne umanjuje oduševljenje Amerikom kao simbolom slobode, koje su s ovim svećenikom dijelili mnogi mladi ljudi.

I obični su ljudi imali svoja, mnogo manje ideološki obilježena očekivanja. Jedan slovački seljak koji još nije ni stigao u Ameriku, uvjerava oca: "Tata, Vi uopće nećete raditi, čim mi dođemo u Ameriku slat ćemo vam novce, Vi ćete kupiti zemlju i na njoj raditi..."

S druge su strane brojne priče o propalima, bolesnima, poludjelima, osakaćenima, kao i o pojačanoj pojavi alkoholizma, kriminala i - ludila.

Novinski naslovi, dakako uvijek s natruhama senzacionalizma, najradije se bave delirijima i deliktima: "Dvije lude iseljenice!", "Samoubojstvo na 'Pannoniji'", ili "Povratak u Americi poludjelih" - uz objašnjenje da se iz New Yorka vratilo "Šest luđaka - dva čovjeka i četiri žene".

Narodni zastupnik i bivši iseljenik Ivan Frano Lupis ističe da je polovica umrlih preminula u nesrećama na radu, petina od sušice izazvane siromaštvom i nezdravim životom, a tek petina prirodnom smrću. Tu su još i brojni invalidi koji su najčešće stradali na radu. Sve u svemu, procjenjuje da godišnje u Americi pogine oko 500 Hrvata.

U izrazitu su porastu prije Prvog svjetskog rata bile pojave pijančevanja i zločina: "Većina naših ljudi radi u dubokim i pogubnim plinima zagušenim rudokopima; pri čemu brzo fizički propadaju; živu u tijesnim, smradnim i prenatrpanim stanovima. U neznanju i duševnoj zapuštenosti, podaju se pijanstvu, bludu, obiteljskom vjerolomstvu..."

Događa se i sve više umorstava, a praznička pijančevanja i izgredi stvaraju lošu sliku u američkoj javnosti.

"Godine 1903. imao se vješati prvi Hrvat u Americi, i cijeli naš narod tada zauze se, da se ta 'sramota' ne dogodi, danas je toliko vješanja naših ljudi, da ih se tek samo bilježi".

U to vrijeme dr. Ante Biankini u Chicagu istražuje "Zločin i pijanstvo Hrvata i Srba u Sjedinjenim Državama" (1911.) i navodi pojedine primjere. Dvojica su pri kartama u pijanstvu ubila trećeg i obojica su osuđena na po 20 godina teške tamnice.

Tako su prošla i druga dvojica ubojica iz pijanstva. Neki su drugi u pijanstvu ubili svoje supruge jer su im prigovarale. Pijanstva i zločini poprilično se nižu.

Uglavnom su svi ubojice i zločinci mnogo pili, a malo radili.

Ovo su, dakako, krajnosti. Najveći je dio iseljenika ipak u Americi marljivo radio i štedio, s vremenom nalazio i bolji posao i zarađivao veću plaću te se polako uspinjao na društvenoj ljestvici.

Ipak prilično se pristojnih ljudi nije uspijevalo snaći pa su o teškoćama života u Americi upozoravali i svoje sunarodnjake u domovini.

"Ima ih ovdje koji hodaju po smetlištu, pa traže, je li tko tamo hljeba bacio, da ne skapa od gladi... Ima ih tisuće koji bi natrag u domovinu, a nemaju s čime".

Ante Sumić iz Pittsburgha piše ujaku 23. veljače 1906.

"Dragi ujko! Javljam ti, da sam zdravo stigao u Ameriku... Kamo sreće da sam tebe poslušao i da sam kod kuće ostao! Tu treba radit svaki dan, i u svetac i u petak. Uhvam se u Boga, da ću dobiti plaću kroz četiri - pet mjeseci, pa eto me natrag, jer predvidjam, da bih prije godine dana ostavio kosti... Zaklinji živim Bogom, da ne idu ovamo tko se zaputi ovamo".

Gjuro Koroljević iz Dalja koji je tek otišao u Ameriku, poručuje braći "da tamo ne idu i ne misle da su plotovi ovdje opleteni kobasicami i da pečeni pilići padaju..."

Oni pak koji smatraju da su uspjeli i da im je život bio zanimljiv, pišu autobiografije i uspomene na iseljenički život. Izumitelji poput Nikole Tesle i Mihajla Pupina, borci za ljudska i socijalna prava poput slovenskog pisca Louisa Adamiča, radnički funkcionari poput Stjepana Lojena ili bankari poput propaloga slovačkog poduzetnika Petera Rovnianeka, u svojim memoarima prikazuju Ameriku, u skladu sa svojim namjerama, ili kao naročito svijetlu ili krajnje mračnu.

Svaki sa svojom tezom - jedni da vlastitim primjerom podrže mit o obećanoj zemlji, drugi da upozore na prekomjerno socijalno ugnjetavanje useljenika, a treći da svojom sudbinom posvjedoče o varljivoj omami američkog sna i lakoći kojom se tamo srće u nepovratan pad.

Amerika je prije Prvog svjetskog rata još uvijek zemlja liberalnoga kapitalizma i otvorenoga tržišta, koja spretnima i poduzetnima nudi mnoge mogućnosti, ali nikome ne daje nikakva jamstva! U poduzetničkom su svijetu još uvijek uobičajeni veliki rizici i česti poslovni slomovi.

No sudbine iznimnih ljudi ogledne su i primjerne, ali nisu tipične. Zato su izravna i skromna iseljenička pisma obiteljima škrt, ali ipak najpouzdaniji izvor za razumijevanje života najšireg sloja emigranata.

To potvrđuje i nekoliko pisama iseljenika iz kastavskih sela, iz riječke okolice koja, iako odabrana i donekle redigirana, ipak vrlo živo svjedoče o okolnostima u kojima je živjela i radila većina emigranata.

Zvane Marčelja Ivinkin iz Marčelji, jedan od onih koji je morao preko oceana da bi "posujilnici" (banci) isplatio dug u koji je zapala njegova obitelj kupivši "Filetov grunat", piše 1905. svojoj Mariji prve, vrlo ugodne dojmove. I on se zaposlio u kamenolomu, no umjesto o tome radije govori o dobrodošlici kakvu su mu priredili prvi put u životu: "Kad smo prišli h Šabetiću bilo j toliko vina i biri, da ki tuliko popije na Vrške Marčeji bi poplavili. Parićali su nan na stol kokoše pečene i ča ti ja znan ča, aš ja nisan takoveh stvari nikad ni videl".

Zvane Matijašev (New Mexico, 13. ožujka 1906.) piše majci i obitelji o nesreći, o "velikoj dezgracije" koja se dogodila u rudniku jer se boji da bi to mogli doznati od koga drugoga i da bi mogli strahovati za njegovu sudbinu. Kada je oko deset sati jedan "moro" donio vijest da se u oknu razbuktala vatra, u rudniku su uz njega još bili brojni Kastavci... Iako su naši ljudi svi bili "škapulani", u jami je ostalo tridesetak nesretnika!

Mala Androkova opisuje 1905. susjedi i prijateljici Cili kako se muž i ona muče da bi uz troje djece zaradili koji "fijurin" i da bi se jednoga dana mogli vratiti i negdje u blizini Rijeke, možda na Kantridi, sagradili kuću i otvorili trgovinu i gostionicu.

Iako s jedne strane navodi teškoće američkog života, s druge potiče na dolazak i prijateljicu, kojoj je tamo već i sestra: "Boje da si uvde svoja gospodarica, lego doma tuja devica... Kako se doma mučiš uvde se nećeš mučit. Za teža dela zameš črnu pak ti služi za mali soldi".

Mate Jurkotov iz Marčelji piše 1906. svojoj ženi Cili da se preselio iz Pensilvanije u Michigan jer mu je dosadilo raditi u - "rupi" (rudniku): "Rezično je, sako malo nekega ubije. Nikad ne vidiš sunca... Škuro je kad greš na delo, va škuren delaš, po škuren greš doma". Misliš, kaže Mate, da na svijetu i nema sunca! Usput se još ispričava da joj zbog seobe koja ga je skupo stajala zasad ne može poslati - ništa!

Najzadovoljniji je od svih sumještana Zvane Katić koji 1913. prijatelju Adolfu (Dolfo Oštarov), opisuje život u Americi: "Bil san već po sakakoveh deleh... Sad san Kalifornije. Neko vreme san bil na jenoj farme kade rastu naranči i lemuncini... Uvdeka j jako lepo. Ni zima ma ni ni preteplo. Ja sada navigan z jenen brodon, zove se san Paul. S ten brodon gremo va Sejatlu, Takomu i vaje do Alaški".

Zvane uopće i ne pomišlja na povratak u rodni kraj: "Ča bin sada doma? Oženjen san za jenu Meksikanku. Imamo dvoju decu... Oni će bit pravi Merikani. Tako ti je to".

"Zvane je kuntenat svojega živjenja", naročito kada se sjeti koliko se kod kuće mučio. Sad ima lijepu kuću kraj mora blizu San Francisca, na predjelu koji uspoređuje s Kantridom (predgrađe Rijeke) te vrt pun naranača. Zove i prijatelja Dolfa kojem nudi plaćenu putnu kartu i obećava mu naći dobar posao.

preuzeto iz knjige Merika - Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. - 1914.