Ovo je priča o cipelicama koje je najprije nosila starija sestra, a onda ih je naslijedila mlađa, Milenka.
Kad je imala skoro tri godine i već ih je bila prerasla, obitelj se preselila u Australiju u potragu za boljim životom.
>> Hrvatski iseljenik priznao: Zbog ovih 5 stvari bih se vratio u domovinu
Ondje je Milenka odrasla, završila školovanje i udala se za Johna Kolendu, čovjeka također hrvatskog porijekla.
Ustrajnim radom njih dvoje postali su ugledni poslovni ljudi s velikim krugom poznanika u svim društvenim slojevima Sydneya.
Na svoje dvoje djece, kćer Natalie i sina Jamesa, prenijeli su požrtvovnost i upornost u radu.
Iako je tek studentica, Natalie radi u tvrtki svoga oca ne uživajući nikakve povlastice. James je maturant i strastveno od malih nogu trenira vaterpolo. Ponosni su na svoje hrvatske korijene.
"Mi smo odrasli ovdje, promijenili se, imamo mnogo prijatelja, ali naš DNK ostao je isti. Mi smo građani obiju nam domovina. Posadite li drvo, njegovo sjeme može pasti na zemlju pokraj ili ga vjetar može ponijeti nadaleko i naširoko, ali će ta stabla uvijek imati porijeklo i vezu sa svojom vrstom", ističe Milenka.
Iako je poslovni svijet nemilosrdan i ne daje mnogo slobodnog vremena, pretprošlog ljeta obitelj Kolenda uspjela je posjetiti Hrvatsku. Jedino James nije mogao doći zbog obveza u vaterpolu igrajući za australske juniore.
Fotografije s njihova ljetovanja govorile su više od tisuću riječi. Bilo je to ponovno otkrivanje domovine u najbogatijim darovima: opušteni trenuci uz more, na suncu, posjet otocima, šetnje gradovima i mjestima uz obalu.
Napokon su stigli i do Zadra, Milenkina rodnog grada. Posjetili su Ražanac, gdje je junakinja naše priče kratko vrijeme živjela u domu očeve obitelji.
Od doma koji je doslovce zagrlio more, ostali su samo kameni zidovi i vrata...
A onda su krenuli u Luku, na Dugi otok, odakle je bila njezina majka. Svatko sa svoje strane obilazio je staru kuću.
U jednom trenutku kod vrata konobe Natalie je našla stare plave cipelice obješene na čavlu.
Milenku su u tom trenutku preplavila sjećanja iz zaboravljenog djetinjstva. Bile su to njezine cipelice koje je naslijedila od sestre.
Pedeset i dvije godine čekale su je u majčinoj kući da bi ih našla njezina kći rođena na drugoj strani svijeta.
Potvrdila joj se priča o stablu i njegovu sjemenu.
>> Noseći ruže oprostili se od voljenog Hrvata
Zalosno zapravo da ljudi od ovakve ljepote moraju bjezati na drugim kontinentima kako bi prehranili sebe i obitelj.