Često kažem da sam "blagoslovljena" jer imam prijatelje na svim stranama svijeta. Jedan od njih je i Mirko Brkljačić iz Mendoze.
I njegova je priča teška pa mi dopustite da vam predstavim čovjeka koji živi u Argentini i sanja Hrvatsku, a nažalost, vjerojatno je više nikada neće vidjeti.
Mirko je morao napustiti domovinu 1945., u svojim dvadesetim godinama života. Tada nije znao što mu je sa starijim bratom, koji je samo slučajem preživio Bleiburg i Križni put pa je poslije pobjegao u Kanadu.
Nije znao ni da će mu majka biti uhićena zbog bijega obaju sinova i osuđena na zatvor koji je odslužila u Jasenovcu. Poslije je otišla za starijim sinom u Kanadu i tu je bila prva predsjednica ženskog društva "Katarina Zrinska".
Mirko je 1945. bježao prema Trstu, uspio se nekako probiti u Italiju i nakon duljeg vremena prebačen je u Mendozu. Ondje se oženio Argentinkom i dobio dvoje djece koja su danas na visokim položajima na tamošnjem sveučilištu.
Kad sam upoznala Mirka, uređivala sam časopis "Hrvatska iskra". Često smo se čuli, u svakom njegovu pismu bila je očita bol za Hrvatskom, jer od 1945. do tada, punih 59 godina, on niti jednom nije bio u svom zavičaju.
Netko me je jednom pitao, a zašto? Prijatelji moji, njegov život u Argentini nije bio lagan, a put je skup. Svakodnevica i škole za djecu uvijek su bile na prvom mjestu. Osim toga, ljudi su ostarjeli, rodbina poumirala – kome doći?
No, ipak smo uspjeli nekako srediti da Mirko dođe u Hrvatsku 2004. godine. Ovo je izvadak iz pisma koje mi je odmah poslao: "Ali najvažnije je bilo to kako sam se osjećao kad sam shvatio da se nalazim na hrvatskom tlu. To je bilo prvo što me je ganulo i počele su mi teći suze... Znao sam da će me sve ganuti, ali nikad nisam mislio da će to biti u tolikoj mjeri. U Zagreb smo stigli sa zakašnjenjem. Već izdaleka vidio sam svoje prijatelje. Čekao sam prtljagu, koja ipak nije stigla. Kad sam shvatio da sam na hrvatskom tlu, nisam se mogao suzdržati i morao sam dati oduška osjećajima..."
Ovo su bili prvi njegovi dojmovi. U drugom pismu mi je napisao sljedeće: "Kuću u Oštarijama nisam našao, ni kamen na kamenu, nestali su gotovo svi domovi, od posljedica ratova. Tek sam mogao skupiti nekoliko kamenčića. Jako žalosno, ali bilo mi je drago biti tamo. Od onuda sam nazvao svog brata u Torontu na nekoliko minuta. Jasno, ostao je ganut isto kao i ja. Poslije smo krenuli novom cestom preko Like i Gackog polja. Prometnice su prekrasne, mislim da nigdje ne mogu biti bolje. Nešto savršeno. A što da ti velim o prirodnom okolišu! Te šume, polja, kućice s cvijećem. Sad vjerujem da smo najljepša zemlja na svijetu!"
Nakon ovog drugog pisma nastavili smo putovati Hrvatskom zajedno, no njegov put domovinom bio je mnogo drukčiji od moga.
Svugdje su bile uspomene na one kojih više nema, na prošlost, na djetinjstvo, na mladost. Često su mu bile zamagljene oči.
To mogu razumjeti samo oni koji ne mogu vidjeti Hrvatsku kad god zažele, a mojem prijatelju iz Argentine ovo je bio prvi posjet nakon 59 godina i vjerojatno posljednji.
Mirko je sada u starijoj dobi, 90 mu je godina. I dalje je aktivan. U Mendozi postoji grupa ostarjelih naših ljudi koji se susreću svake subote i razmjenjuju uspomene na hrvatskom.
Neko je vrijeme podučavao hrvatski jezik. On je i počasni hrvatski konzul Mendoze koji pronosi ime domovine s velikim ponosom kamo god dođe.
Jedno od njegovih najdražih mjesta u Hrvatskoj je zagrebačka uspinjača i kad god sam u Zagrebu, odlazim tamo i onda mi se čini da se i Mirko vozi sa mnom!
I na kraju, moram vam reći da smo u našim putovanjima domovinom uglavnom samo šutjeli, jer što čovjek može reći kad je sve savršeno, ali ipak tako bolno?
Čežnja, koja boli čovjeka toliko godina, punih 59, oslabi nas i često nismo u stanju ni izreći koliko smo sretni... Pogledi, opet pomalo zamućeni, govore uvijek sve.
Hrvati diljem svijeta vratite se u Hrvatsku, a posebno vi koji čitate ovo u Kanadi, SAD, Južnoj Americi, Australiji i drugim zemljama gdje ste razasuti.U Hrvatskoj se isto može lijepo i dobro živjeti, a posebno ako ste malo i kreativni poduzetni, onda je Hrvatska pravo mjesto za vas.Hrvatska je mala i lijepa zemlja, puna raznolikosti ravnica, šuma, polja, mora, planina, lijepih i drevnih stoljetnih gradova obilježenih pečatom zapadnog civilizacijskog kruga i kršćanstva.Donesite svoj kapital, uložite, a ako nemate ima dovoljno kapitala u RH, samo trebate biti poduzetni, ulagati i uspjeh je zagarantiran...Hrvatska je članica EU najnaprednijih i najrazvijenijih zemalja svijeta, sa HR putovnicom možete diljem Europe slobodno putovati, ulagati i odlično živjeti...