"Narodna Svijest" od 29. svibnja 1940. godine, broj 22. piše: "U veljači 1938. krenuše iz samostana na Dančama četiri sestre u Argentinu. Mnogi bi se začudili smjelosti ovih sestara kao i njihove poglavarice s. Margarite Milin. Opravdana je bila sumnja i bojazan hoće li se sestre, bez poznavanja španjolskog jezika i novog ambijenta, moći snaći i uspjeti u dalekom svijetu. No, pouzdanje u Boga i želja da koriste bližnjemu bili su jači od straha. Uspjesi su brzo dokazali da smjelost nije bila i nepromišljenost.
Zavod sirotne ženske djece, koji im je jedno Dobrotvorno Društvo u La Plati predalo na vođenje, našao se u beznadežnom stanju. Zapuštenost i neurednost zavoda i neodgojenost djece ispunjavale su ih zabrinutošću. No, sestre su se dale na žilavi posao. Nakon samo dva mjeseca one su uspjele da u zavodu zavedu urednost i čistoću, a što je najvažnije takvu stegu i duh kod djece da je taj zavod doživio pravi preporod. To je toliko zadivilo Dobrotvorno Društvo da ih je zamolilo da preuzmu i zavod muške djece.
Bez novih sestara nije se moglo na to ni pomisliti. Zato se isto Društvo obratilo upravi na Dančama da pošalju još 5-6 sestara. Sve, nemale teškoće bile su brzo svladane i 21. XII. iste godine upućeno je u Argentinu pet novih sestara. Tako je i drugi zavod s 52 djece došao u ruke sestara s Danača. Nakon kratkog vremena uspjeh je i u ovome drugom zavodu bio jednak kao i u prvome.
Ovaj rad nije ostao nezapažen i u široj javnosti. Tako se na njega osvrće s punim priznanjem 'Naša Sloga', list naših hrvatskih iseljenika u Buenos Airesu. Nikakvo onda čudo što se i drugo jedno Društvo u provinciji Buenos Airesa u Bella Visti zainteresiralo za sestre (s Danača). Ono im je ponudilo upravu i vođenje svoga zavoda s 200 djece.
Č. s. Angjela Milin, upraviteljica dvaju zavoda u La Plati, iako je znala da ne može više računati na nove sestre iz Dubrovnika, ipak je prihvatila poziv".
Briga o trima zavodima
"Taj novi pothvat omogućio je baš prvi zavod, u kojem su djevojčice toliko zavoljele sestre i njihov rad da se pet od njih prijavilo u red pa su primljene kao kandidatkinje. Tako od 1. VIII. prošle godine imaju sestre u svojim rukama tri zavoda: dva u La Plati, a jedan u Bella Visti. Ni u zavodu Bella Visti nije izostao uspjeh. Plod rada sestara bez dvojbe jest i nekoliko svećeničko-redovničkih zvanja među djecom u zavodu. Uprava Dobrotvornog Društva ističe da je to posve nova pojava u zavodu iako ovaj postoji duže od 30
godina.
Da ovi uspjesi nisu plod kakvoga trenutačnog zanosa i sreće, već solidnog i sistematskog djelovanja, svjedoči i činjenica što su dvije najmlađe sestre odmah nakon svoga dolaska u Argentinu odlučile da se spreme privatno za ispite učiteljica osnovne škole. To im je bilo moguće već i zato što je jedna od njih završila nižu gimnaziju, a druga građansku školu u Dubrovniku. Njihova odluka u veljači ove godine, nakon nepune dvije godine intenzivnog rada, postala je djelom.
One su položile učiteljski ispit na državnoj učiteljskoj školi u La Plati i to, naravno, na španjolskome jeziku. Članovi komisije naprosto su se čudili kako su one mogle u tako kratkom roku svladati ne samo propisano gradivo, nego i španjolski jezik i dotjerati do te mjere da je teško povjerovati da im nije materinski jezik. Uprava družbe namjerava otvoriti s ovim učiteljicama vlastitu privatnu školu s pravom javnosti u predgrađu Buenos Airesa. U tu svrhu kupljena je već i kuća u koju će sestre sabirati na školovanje posebice djecu naših hrvatskih iseljenika te tako u njima podržavati ljubav prema starome kraju.
Do prije dvije godine smatralo bi se velikom poduzetnošću i pomišljati na ovolike i ovakve uspjehe. Danas su to činjenice kojima treba tražiti izvor u pravom redovničkom duhu kojim su sestre zadojene, u njihovu pouzdanju u Providnost Božju, u njihovoj slozi, u poduzetnosti njihove poglavarice u Argentini, kao i u uviđajnosti središnje uprave na Dančama.
Jedno je samo što priječi još veći razmah ove redovničke družbe, a to je pomanjkanje dovoljnog broja osoblja – tj. nadolaženja novih kandidatkinja. Zato je posve razumljiva želja časnih sestara da bi Bog zadahnuo što više dobro odgojenih djevojčica i svojom voljom da stupe u njihovu družbu".
Tijekom povijesti samostana na Dančama časne sestre uglavnom se spominju kad je riječ o zvonjavi zvona kojom su pozdravljale posadu dubrovačkih jedrenjaka i parobroda koji su plovili mimo Danča. Ostao je lijep tradicijski običaj i u današnjem vremenu, u biti vrlo jednostavan, ali posjeduje vrlo jak emotivni naboj za svakog Dubrovčanina, bio on pomorac ili ne. Navedenim tekstom istaknuo sam da su časne sestre s Danča imale i znatno ozbiljnija djelovanja, bile su misionarke u dalekoj Argentini, pogotovo one časne sestre koje su napustile svoju domovinu da bi svojim nesebičnim i požrtvovnim radom i znanjem pomogle drugima.
Damir Račić
