Nogometni klub Croatia Vancouver osnovan je na poticaj Đure Đurkovića, istaknutog člana Hrvatske seljačke stranke, i njegovih prijatelja 24. listopada 1961. u prostorijama Hrvatskoga narodnog doma.
Povijest momčadi više–manje slična je mnogim drugim klubovima koji su diljem svijeta nosili ime Croatia.
>> Evo zašto je nogomet podijelio hrvatsku zajednicu u Torontu
Naime, prije obnove i uspostave neovisne hrvatske države 1990., primarna zadaća, zapisana u osnivačkim poveljama svih nogometnih klubova u iseljeništvu s imenom Croatia, bila je promocija hrvatskog imena.
Osnivačkoj sjednici kluba, osim Đure Đurkovića, Josipa i Ante Cecića, Pave Kazulina, Boška Begušića, Ive Erdelja, Josipa Pogašića, Vlahe Đurkovića, Marija Borjevića, Pata Gršca, Vlade Milišića, Darija Zubčića i Drage Štajduhara, prisustvovala su i dvojica Talijana te jedan Nijemac.
Na sjednici je prikupljeno 75 dolara – početni ulog za rad. Nakon žučne rasprave o načinu na koji treba voditi klub, tko će biti njegov vlasnik i kako ga financirati, o igračima i stručnom kadru, prisutni su jednoglasno prihvatili prijedlog Đure Đurkovića "da klub bude vlasništvo svih Hrvata grada Vancouvera, bez obzira na političku, vjersku ili društvenu pripadnost, samo ako se učlane i plate članarinu".
Na sjednici je izabrana uprava: Đuro Đurković – predsjednik, Mario Borojević – prvi potpredsjednik, Josip Pogašić – drugi potpredsjednik, Boško Begušić – glavni tajnik, Ante Cecić – drugi tajnik, Vlaho Đurković – rizničar. Prvim trenerom imenovan je Vlado Milišić.
Uprava je odmah poslala molbu amaterskoj ligi Mainland Senior Soccer League da Croatia postane njezin član. Međutim, vodstvo lige, koja je u to vrijeme imala 965 igrača u 59 klubova, nije moglo udovoljiti molbi jer je sezona već počela pa je zahtjev odgođen. Ali momčad nije ljenčarila. Te je godine sudjelovala na brojnim prijateljskim utakmicama.
Spremna Croatia zaigrala je u svojoj prvoj sezoni 1962./1963. u V. ligi, osvojila drugo mjesto i plasirala se u IV. ligu. Taj su uspjeh ostvarili sljedeći igrači: Vladimir Vekić, Ivan Gržac, Frane Buneta, Josip Cecić, Tomislav Horvaček (ujedno i trener momčadi), Ivica Smitlener, Mario Car, Josip Žagar, Božo Burdalez, Mario Delmaestro, Veljko Jerković, Šime Anić, Šime Mičić, Narcisio Argenti, Milan Zubčić, Paul Anthony, Frane Milaković, Boris Antolos, Ilario Pastro, Toni Kulić i Sergio Nisbet.
O interesu i popularnosti nogometa u to vrijeme zorno svjedoči podatak da je na većinu utakmica dolazilo dvadesetak, a katkada i stotinu gledatelja – većinom članova obitelji igrača i vodstva kluba. Na igralištima je vladala "piknik atmosfera" i često su se tijekom utakmice skupljali dobrovoljni prilozi za klub. Većinom su to bile donacije od 25 centi do 1 kanadskog dolara, ovisno o igri i rezultatu na terenu.
Ali bez obzira na teške uvjete i nedostatak novca, sportski i natjecateljski duh momčadi i malobrojnih navijača nije splasnuo. Croatia je već u prvoj sezoni u IV. ligi osvojila prvo mjesto i prešla u III. ligu. Momčad je igrala kvalitetno i nakon dvije godine ušla i u II. ligu.
Uspjesi iz tog vremena usko su vezani uz osobe kao što su Tomislav Horaček, Josip Raušenberg, Ivica Smitener, Dario Zubčić, Darko Kovarik, Milan Zubčić.
Horaček je bio standardni igrač na mjestu desnog braniča ili posljednjeg veznog i trener kad je klub osvojio drugo mjesto u V. ligi.
Josip Raušenberg, prije nego što je postao menadžer kluba, bio je trener Croatije u Caracasu. U Venezuelu je stigao iz Austrije, u koju je poput stotina tisuća ratnih i poratnih izbjeglica uspio pobjeći pred komunističkom vlašću 1945. Ovaj bivši igrač osječkog Građanskog, Olimpije i Željezničara, u Austriji je igrao za vojni engleski tim Royal Engineers.
Ivica Smitlener u prvih nekoliko sezona s 30 golova bio je jedan je najefikasnijih igrača momčadi.
Na mjesto klupskog direktora umjesto Josipa Raušenbergera, koji je zbog obiteljskih razloga morao napustiti tu poziciju, došao je Dario Zubčić. Svojim odnosom prema igri već kao igrač stekao je velike simpatije navijača i uvažavanje suigrača. Kao menadžer koji je momčad preuzeo u V. ligi i doveo je u III., bio je omiljen i u klubu i u široj hrvatskoj zajednici.
Hrvatsko sportsko društvo Croatia već u prvoj sezoni u II. ligi osvaja titulu prvaka i prelazi u ligu Mainland Senior Soccer League. U to vrijeme sudjeluje i na nekoliko turnira – Victoria Day, Richmond Centennial Invitational, Vernon Cup i Kamploops Cup.
Na 3. kupu Richmond – od 3. do 5. rujna 1966. – Croatia je bez poraza osvojila prvo mjesto i preuzela prijelazni pehar. Pobijedivši na turniru osam jakih momčadi, Croatia je osvojila simpatije ne samo gledatelja nego i organizatora Richmond Senior Soccer League.
Iste sezone osvojila je i turnir Kamloops, koji se na Dan državnosti održava u kanadskom gradu Kamloops.
Jedan od najzaslužnijih za ovaj uspjeh bio je trener i igrač Croatije – Eugen Katzberg Gino. Pod njegovom palicom Croatia je osvojila i Richmond, Vernon i Portugalski kup te 5. New Westminster Cup u malom nogometu.
Pod dojmom pobjeda, porasle su ambicije igrača, navijača i uprave. Uprava je poslala zahtjev za prijam u kvalitetniju Ligu pacifičke obale, koji je najprije odbijen, a zatim ipak prihvaćen.
Prijelazom u Pacific Coast League, Croatia, iz više razloga, izgubila je značenje koje je imala u hrvatskoj zajednici. Naime, dok se natjecala u Mainland Soccer League, nastupala je na igralištima za koja nije bilo potrebno plaćati ulaznicu, na utakmicama je vladala "piknik atmosfera" zbog bliskosti igrača i gledatelja koji su obično stajali uz "vanjsku" crtu.
A u novoj ligi većina klubova nije ni imala svoju publiku, igralo se na stadionu Empire u Vancouveru, koji je primao nekoliko desetaka tisuća gledatelja i obiteljska atmosfera nestala je kao mjehurić od sapunice. Novčani izdaci za vođenje kluba vrtoglavo su rasli, što Croatia nije mogla podnijeti.
S nekoliko drugih nezadovoljnih klubova stavljena je pred dilemu – ili povratak u MSS ligu ili novo rješenje.
U dogovoru s pet momčadi, bez blagoslova Nogometnog saveza British Columbije, osnovana je Prva nogometna liga (Premier Soccer League), u kojoj je zauzela treće mjesto.
Zbog stalnih međusobnih optuživanja i nesporazuma sa Savezom od trenutka osnivanja nove lige, nakon sezone je odlučeno:
– Liga je suspendirana na tri godine
– Liga je kažnjena s tisuću dolara
– Uprava lige suspendirana je na pet godina
– Svaka momčad kažnjena je s 300 dolara
– Klupski direktori i treneri suspendirani su na tri godine
– Igrači i maseri također su suspendirani
– Suci i pomoćni suci lige suspendirani su na dvije godine
Tom je odlukom Prva poluprofesionalna liga British Columbije, koja je trajala od svibnja do listopada 1972., prestala postojati.
Croatia se našla u nezavidnoj situaciji – opstanak je doveden u pitanje. Međutim, zahvaljujući pojedincima poput Dominika Madunića, Ante Tomljenovića, Andrije Šenere, Tome Štefana i još nekih, učlanila se u novoosnovanu ligu Burnaby Mens League, u kojoj je osvojila prvo mjesto i kup.
Momčad sastavljena od mladića koji za nastupe ne traže naknade, uspjela je osvojiti i Kup hrvatskoga sportskog dana.
Prvo mjesto osvojila je i sljedeće sezone, nakon čega je postala član mnogo kvalitetnije British Columbia Seniorske lige druge divizije. U prvoj je sezoni bila na dnu tablice, ali već 1976./1977. postigla je odlične rezultate i plasirala se u prvu diviziju.
Nakon nekoliko godina, počela je nastupati u Britanskoj seniorskoj ligi, u kojoj je postizala osrednje rezultate.
Prvo mjesto Croatia je osvojila 1980./1981. i plasirala se Ligu pacifičke obale, u kojoj je nastupalo deset momčadi. U prvoj sezoni osvojila je četvrto mjesto, a prvak je postala već 1982./1983.
Sezonu 1983./1984 klub je završio na šestom mjestu, ali već iduće godine postigao je najveći uspjeh od osnutka – osvojio je ligašku titulu amaterskog prvaka Kanade.
Također, prvi put osvaja i Kup Kanade.
Dnevni list "Vancouver Sun" od 25. ožujka 1985. navodi: "U prvoj utakmici Queen’s Park Rangers pobijedili su Columbus 3:1, a Croatia je porazila Apollo sa 6:0, postigavši sve svoje golove u drugom poluvremenu. Svi se slažu da će finale između Rangersa i Croatije, koje će se odigrati 3. travnja, biti nogometna poslastica".
Nakon trijumfa u finalu, Croatia je nastupila na turniru za Provincijski kup.
Iste novine 13. svibnja 1985. donose izvješće s natjecanja: "Stipanić je bio zvijezda Provincijskoga kupa, zabio je jedan gol, a kod triju je bio dodavač, u subotu i nedjelju kad je Croatia osvojila svoju prvu seniorsku titulu amaterskog prvaka Britanske Kolumbije nakon 1969."
I list "The Province" od 13. svibnja 1985. zabilježio je uspjeh kluba. Uz članak je donio i veliku fotografiju razdraganih navijača koji na ramenima nose junaka utakmice Petra Stipanića s pokalom.
Nakon toga Croatia je putovala u Edmonton i igrala za prvaka Kanade. U prvoj utakmici sa 6:0 deklasirala je Moncton New Brunswick.
U drugoj utakmici veći dio drugoga poluvremena sudjelovala je s igračem manje, ali je ipak uspjela s 2:1 pobijediti snažnog protivnika Italo-Canadians i tako u velikom stilu ušla je u finale.
List "Vancouver Province" od 15. listopada 1985. donosi članak s naslovom "Croatia najbolja u Kanadi". U finalu je pobijedila Elio Blues iz Montreala s rezultatom 3:0.
"The Sun" od 17. listopada 1985. u članku "Croatia zadržala pobjedničku tradiciju" ističe: "Traži se pomoć. NK Croatia žurno traži stolara. Kandidat mora imati dosta iskustva u izgradnji polica za trofeje i biti spreman u svako doba odazvati se pozivu na posao. Našu kolekciju povećavamo vrlo brzo... Croatia je od 1984. osvojila šest trofeja, a veliki je favorit i za osvajanje sedmog – sljedeće srijede".
Za velik klupski uspjeh, uz igrače, stručni stožer, vjerne članove i simpatizere kluba, golema zasluga pripada i upravnom odboru: predsjedniku Josipu Peštu, potpredsjedniku Anti Miljanoviću, prvom tajniku Marku Tasoviću i njegovu zamjeniku Stjepanu Cvitkoviću, rizničarima Ivici Čirjaku i Ivici Sokiću te Mili Miljkoviću, Zlatku Švorniću i Mili Jurlini koji su pratili rad igrača.
Članovi Nadzornog odbora u godini najvećih uspjeha bili su Đuro Đurković, Mate Babić i Ante Rogić.
Kad se iz današnje perspektive analizira bogata prošlost Croatije, slobodno se mogu citirati riječi Stjepana Bulića koji je u predgovoru programa tiskanog prigodom gostovanja zagrebačkog Dinama u Vancouveru 1971. napisao: "Čuvanje nacionalnog bića jedna je od naših prvih dužnosti. Kroz to vjerovanje proživljavamo naš boravak u ovoj zemlji. A takvim nastojanjima sport daje pravi značaj, koji bez ikakve suprotnosti pruža narodu da se osjeća narodom, da kroz svoje postojanje stvara fizičke ideale mlađim naraštajima".
Kako je mnogim Hrvatima Dinamo bio više od nogometa, i u tom kontekstu treba promatrati njegovo gostovanje. O njemu je Stjepan Bulić istaknuo: "To je momčad hrvatskih mladića koju je nosila tradicija uspjeha našega naroda u susretu s jačim, većim i bogatijim narodima. Engleski Leeds, talijanski Inter i njemački Eintracht samo je mali broj onih koji su pokleknuli od naleta naših Plavih".
Koliko je bilo značenje gostovanja Dinama u Vancouveru, Torontu, Clevelandu i New Yorku u to vrijeme, zorno svjedoči podatak da je na svim utakmicama bilo od šest do 12 tisuća gledatelja.
Ta je turneja po SAD-u i Kanadi bila manifestacija zajedništva iseljene i domovinske Hrvatske, što su jugokomunistički vlastodršci namah prepoznali.
Odmah po povratku u domovinu smijenjeno je vodstvo Dinama – predsjednik, direktor kluba, vođa puta... pa i liječnik! Partijskim dekretom isključeni su iz kluba.
Zbog poznatih političkih događaja u domovini, turneja Croatije, najavljena za 1971. godinu, otkazana je.
Tek uspostavom suverene i demokratske hrvatske države 1990. sazreli su uvjeti za takva gostovanja.
U međuvremenu je Croatia ostvarila mnoge pobjede.
