Prije dva tjedna napisala sam kako se Irce i multikulturalnost lako uoči, ako se na internetskim stranicama Ministarstva socijalne skrbi pregleda broj novopridošlih stranih državljana.
Prošli tjedan mediji su me poprilično iznenadili učestalim razglabanjima o desetogodišnjem stalnom dolasku ljudi iz istočnih zemalja Europske unije.
Ukazivali su na pitanje useljeničke politike otvorenih granica za građane EU. Na preispitivanje ih je potaknuo papa Franjo nedavnim posjetom otoku Lesbosu kada je pozvao Europu da dostojanstveno odgovori na izbjegličku krizu.
Trećinu doplataka za stanarinu u Irskoj, prenose mediji, primaju stranci.
Prilično je apsurdno, pisali su, prigovarati na malu brojku od četiri tisuće izbjeglica s Bliskog istoka koji trebaju doći u ovu zemlju, a ne pokrenuti prigovore o ogromnom broju onih koji pristižu iz drugih zemalja Europske unije.
Kao idealno rješenje neki su isticali prijedlog njemačke kancelarke koja je rekla da se izbjeglice trebaju vratiti kući onda kad u Siriji bude mir. Tako bi svoju zemlju iznova izgradili primjenjujući iskustva stečena u članicama EU.
Kroz poruku izbjeglicama provukla se i poruka useljenicima. Evo nekoliko riječi o tome kako naši građani dolaze ovdje.
Internetskom brzinom među Hrvatima se proširio glas o obećanoj zemlji Irskoj. Facebook grupe i nekoliko blogera pregledno donose pojedinosti kako dobiti matični broj, savjetuju se novčani iznosi potrebni za pronaći stan i preživjeti prvu fazu.
Dijele se životopisi i iskustva za upisivanje djece u škole, prosljeđuju poslovne ponude, razrađuju taktike za dobivanje socijalnih doplataka... Virtualna solidarnost hrvatskih Facebook grupa ovdje je na visokoj razini. I stvarno velika većina novopridošlica dolazi kao na krilima s računalnim uputama.
Nitko im ne može predvidjeti čeka li ih kakav šok kada krenu u utrku za ostvarenje svojih ciljeva. Teoretsko gradivo novih zadaća, zahvaljujući virtualnom svijetu, obično svi već unaprijed dobro svladaju. Psihološke stresove prolaze pojedinačno. Uglavnom, svi dolaze dosta dobro financijski pripremljeni. O svakom posebno ovisi hoće li mu taj iznos trajati do dana kad se smjesti ili do prve plaće.
Pomažući prijateljima koji su u takvoj situaciji, izgledalo mi je slikovito kao da imaju osjećaj kako su oni sami na jednoj strani, a svi ostali su već na drugoj strani gdje moraju prijeći što prije.
Potražnja za stanovima u urbanim dijelovima Irske je iscrpljujuća i naporna.
Kada se novopridošlice smjeste, sklone su subjektivnom dojmu kako su na kraju imale sreće jer su prešle na drugu stranu.
Rijetki su zapazili da ih agenti nekretnina procjenjuju jesu li za lošiji ili bolji kvart. Većinom ih šalju u problematičnije dijelove grada.
Uvjet useljenja je plaćanje pologa za mjesec dana unaprijed i potpisan godišnji ugovor sa stanodavcem. Stanovi su jako skupi.
Poslove koje veliki dio Hrvata u Irskoj prihvaća za prvu ruku, a obično potraju duže, vjerujem da bi im bilo ponižavajuće raditi u svojoj zemlji, kao što se i nerijetkim Ircima, naviklim na nemale blagodati socijalne pomoći, ne isplati mučiti za 30 do 40 posto veću plaću od socijalne naknade. Na sve to utječe i obrazovni sustav.
O upornosti, potencijalu i kreativnosti ovisi hoćete li napredovati i pronaći posao s kojim ćete biti zadovoljniji. Oni poduzetniji bi, nadamo se, mogli pridonijeti i svojoj Hrvatskoj.
Naši ljudi neprestano dolaze u ovu zemlju, u kojoj nemaju nikakvu zajednicu. Sve što im se na njihovom jeziku pruža jesu virtualne objave na Facebooku ili zapisi i iskustva blogera.
Većina onih koji dijele takva iskustva još su pod snažnim početnim dojmom pa im se stvarnost čini sjajnijom nego što uistinu jest.
U prethodnom tekstu stavila sam hrvatske i irske zajednice u istu kateogoriju kao posebno aktivne i iskusne, zbog čega u svijetu visoko kotiraju.
Povijest zajednica ovih dvaju naroda, također je jako slična. Obje se mogu zahvaliti neumornom radu svećenika i časnih sestara.
Hrvati u stranom okruženju, bez zajedničkog rada oko svojih župa i škola, ne bi očuvali jezik, običaje i kulturu.
Prepušteni sami sebi, izolirani kako međusobno tako i od strane svoje matične domovine, današnje novopridošlice u Irskoj osjećaju se kao da nikoga nije briga što su otišli u svijet. Izoliranost je osuđena na slabiju djelotvornost.
Okupljajući se u zajednicama useljenici su uvijek dijelili svoja iskustva, povezivali se i pomagali međusobno.
Natjecateljski duh između sunarodnjaka gotovo uvijek se pojavi u iseljeničkim krugovima, no to je poticajno i dobro.
Ovi mladi ljudi još puno toga mogu dati Hrvatskoj, jer uskoro kada budu imali malo čvršće osnove iza sebe, bit će potencijal za dovođenje brojne naše kvalitete na irsko tržište.
Registar iseljenika uz malo dobre političke volje u doba internetskih povezivanja nije nikakva mudrost, samo treba primijeniti ono što drugi rade po tom pitanju.
Jedino što traži malo angažmana Vlade Republike Hrvatske koja bi trebala otvoriti ured na državnoj razini.
Povezivanjem s irskim ministarstvom socijalne skrbi, gdje svaki useljenik mora doći po jedinstveni matični broj kako bi mogao ostati u zemlji, mogli bi dobiti jedinstvenu bazu podataka.
Ionako je svejedno ispunjavaju li obrazac za ovaj dokument uz još tri dodatna retka u koja bi unosili e-mail adresu i stupanj obrazovanja.
Ministarstvo za iseljeništvo Irske ovakav sustav primjenjuje s Australijom te na taj način javlja svojim ljudima kada ima posla za njih u domovini.
Hrvatima ovdje dom nije predaleko, stoga im ne bi trebalo biti teško vratiti se pa makar i sezonski ili privremeno. Pogotovo jer su probili led u Irskoj, a jako im nedostaje hrvatsko sunce.
>> Hoće li Hrvati u Irskoj uskoro dobiti svoju župu?
>> Današnja Hrvatska podsjeća na Irsku iz osamdesetih
Bilo koji podao da čovjek radi, nije sramota. Sramota je ništa ne raditi.