Često slušamo kako su hrvatski svećenici diljem svijeta održali našu vjeru, hrvatstvo i običaje.
To je istina jer je nama iseljenicima crkva drugi dom. Neki svećenici su gotovo cijeli svoj radni vijek proveli s nama. Iako ih više nema, iza njih je ostalo toliko uspomena.
Prije mjesec dana bila sam u Zagrebu na pogrebu vlč. Josipa Gjurana koji je u Kanadi proveo više od 30 godina.
Župnik prve hrvatske župe u Torontu "Naše Gospe Kraljice Hrvata" bio je na križnom putu, proganjan i zatvaran u bivšem sustavu, pretučen gotovo do smrti...
Pomoćni biskup Franjo Kuharić poslao ga je u Toronto 1969. da bude pastir mnogima kojima je Božja riječ zaista potrebna.
To su bila izazovna vremena za sve one koji su došli prije i poslije njega u Kanadu.
Imao je težak početak život ovdje jer se od dobrog svećenika očekivalo daleko više nego od, recimo, mog supruga.
Prijatelji i neprijatelji zvali su ga telefonom, tražili razna objašnjenja, neki put su mu i prijetili, često na engleskom jeziku koji nije razumio.
Vlč. Gjuran na samom početku znao je baš kao i moj suprug - ništa. Sjećam se da mi je pričao kako je noću plakao u crkvi jer se bojao što nosi sutrašnji dan.
Malo pomalo naučio je engleski jezik, "snašao se", kako mi to znamo reći i nekako se živjelo.
U to vrijeme, kasnih 60-ih i 70-ih godina, zaista je bilo teško svećenicima.
Dočekalo ih je mnoštvo onih koji su uspjeli izvući živu glavu i koji nisu znali što se dogodilo s njihovim najdražima. Mnogi su izgubili živce u strahotama i trebali su stalnu pomoć - od moralne do materijalne.
Iseljenici su očekivali pomoć od svog župnika koji je i sam imao problema s poznavanjem grada, ljudi, poslova, financijskih ustanova...
Sve dok nisam pobliže upoznala naše svećenstvo, mislila sam, poput i mnogih drugi, da imaju lagodan život.
Kako sam pogriješila! Shvatila sam da je to jedan od najtežih poziva koji čovjek može izabrati.
Posebno je teško raditi u našim zajednicama jer si mi iseljenici ponekad svašta dopuštamo.
Priče i tračevi o svećenicima su bezbrojni, svaka njihova riječ se dobro "sluša", svaki korak se "dobro" prati.
Žalosno je koliko smo malo zahvalni onima koji stalno brinu o nama: od rođenja, zdravlja i bolesti pa do smrti.
Zahvaljujući dugim razgovorima s vlč. Gjuranom, shvatila sam kako u Hrvatskoj ništa nije vidio.
Više od 22 godine nije dolazio u domovinu! Nije smio! Majka i otac su umrli, a da nisu vidjeli svog sina.
U starijim godinama posjećivao je obitelj. Jednom sam ga pitala bi li htio poći na Velebit. Prihvatio je s oduševljenjem.
Taj dan se divio Hrvatskoj, uživao je u njezinim krajolicima, pogledu na Jadransko more, a na kraju smo završili u Sv. Jurju.
Nemam riječi kojima bih mogla dočarati njegovo oduševljenje Lijepom Našom.
Isto tako, nemam riječi kojima bih mogla zahvaliti našem prijatelju Zdenku Mlakaru na tolikoj pažnji.
Godinu dana prije svoje smrti vlč. Gjuran povjerio mi se kako bi, prije nego što ode pred lice Božje, htio vidjeti Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini.
Istog dana smo je posjetili, ondje je služio sv. misu i krenuli smo dalje. Ne mogu vam opisati koliko je bio sretan!
Prije nekoliko godina posjetili smo Španovicu i Kostajnicu, ona strašna mjesta pogibije mnogih.
Njegove molitve pred velikim spomenikom, koji čak ne stane u kadar fotoaparata, bile su rečene u suzama.
I nema više vlč. Gjurana, ali oko nas su i dalje dobri svećenici po raznim hrvatskim župama. Nažalost, ne cijenimo ih dovoljno!
Dragi prijatelji diljem svijeta, razgovarajte sa svojim svećenicima i vidjet ćete kako i njih domovina zove, no nažalost, nemaju vremena.
A vrijeme je jedina stvar koja teče i ne može se zaustaviti.
Eto, vlč. Gjuran je otišao pred Božje lice, no ipak je uživao u nekoliko lijepih mjesta naše Hrvatske.
>> 'Mladi, ne odlazite iz Hrvatske! Dužni ste podnijeti žrtvu i boriti se'
>> Ostanite u Hrvatskoj! Kod kuće je ipak najljepše!
Lijepa priča vjerujem da će mnogi iseljenici naći sebe u njoj.