Ivan Grnja
Igrač osječkog prvoligaša te trener i izbornik juniorske reprezentacije Hrvatske, nastupao je za Toronto Croatia-Metros u sezoni 1974. i pri kraju 1976. godine, kada daje veliki doprinos klubu za osvajanje titule prvaka sjevernoameričke nogometne lige.
Osim što je za N.K. Osijek odigrao 520 utakmica, Grnja je još igrao za osječke klubove Željezničar i Metalac.
Također je igrao za Špartu iz Belog Manastira i Rowdies iz Tampa Baya u SAD-u.
Tijekom svoje igračke karijere nastupio je za nacionalnu reprezentaciju bivše države, i to juniorsku, mladu i B selekciju.
Po završetku nogometne karijere posvetio se trenerskom poslu i, između nekoliko klubova, treba istaknutii da je bio trener N.K. Osijek.
Franjo Ivić
Po mišljenju mnogih nogometnih stručnjaka i navijača kluba, najbolji igrač u povijesti NK New York Croatije bio je Franjo Ivić.
Ovaj bivši igrač NK Zagreba - iz vremena kad su za Zagreb igrali Bubanj, Stanišić, Suša i drugi - na poziv Croatije iz New Yorka 1970. dolazi igrati za klub hrvatskih iseljenika.
Od 1970. do 1974. Ivić je odigrao i desetak neslužbenih utakmica za američku nogometnu reprezentaciju, iako nije imao američko državljanstvo!
Svoju nogometnu karijeru počeo je kao 14-godišnjak, kad se učlanio u NK Trnje, da bi već u 15. godini - nakon posebnog liječničkog pregleda - odigrao i utakmicu za prvu momčad Trnja.
Svojom igrom upada u oči izvidnika i lovaca na talente drugoligaškog kluba iz susjedstva - NK Lokomotiva.
Od 1963. Ivić u juniorima Lokomotive igra dvije sezone, istodobno i desetak puta nastupa za juniorsku reprezentaciju Hrvatske, da bi u sezoni 1965. zaigrao i za prvu momčad Lokomotive.
Nakon odlaska u vojsku, gdje provodi dvije godine, vraća se u Lokomotivu: u listu Sportske novosti u sezoni 1968. najbolje je ocijenjeni igrač toga kluba.
To nije ostalo nezapaženo i Ivić 1969. pristupa prvoligašu - NK Zagrebu. To je blistavo razdoblje tog kluba, kad za njegova tehničkog direktora dolazi najbolji hrvatski nogometaš u povijesti - Bernard Vukas, a za trenera druga legenda hrvatskog nogometa - Franjo Glaser.
Franjo Ivić 1970. odlazi u New York Croatia. Godine 1996. konačno se vraća u svoj rodni Zagreb i domovinu Hrvatsku.
Oskar Jazbinšek
Nogometna legenda zagrebačkog Dinama i hrvatskog nogometa, kao trener Croatije iz Toronta unio je temeljite promjene u načinu vođenja momčadi i pristupa svakoj utakmici.
Svoje golemo igračko i trenersko iskustvo svojom je jednostavnošću i profesionalnošću prenio na igrače, što je i na terenu urodilo bogatim plodovima. Toronto Croatia pod njegovom palicom premoćno osvaja prvenstvo i kup Ontarija, kao i titulu apsolutnoga prvaka Kanade u sezoni 1971. Croatia osvaja i jubilarni hrvatski nogometni turnir za SAD i Kanadu.
Po ocjeni mnogih nogometnih znalaca, Jazbinšek je bio najbolji stoper u povijesti hrvatskog nogometa.
Kao igrač Dinama 1948. osvaja titulu prvaka bivše države, a kao njegov trener isti uspjeh ponavlja 1954.
Nakon što je Dinamo trenirao u sezoni 1953./1955., Dinamovo trenersko kormilo opet preuzima od 1959. do 1966. godine.
Usto, Oskar Jazbinšek odigrao je 18 utakmica za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i sedam za reprezentaciju bivše države.
Željko Kalac
Vratar koji je preko šezdeset puta obukao dres nogometne reprezentacije Australije, danas je jedan od vratara svjetski poznatog kluba - talijanskog Milana.
Kao i većina drugih igrača hrvatskog podrijetla koji igraju ili su igrali za nacionalnu selekciju Australije, i Kalac je nastupao za hrvatske klubove.
Nakon igara za NK Sydney Croatia odlazi u Hrvatsku, gdje pokušava nastupati za NK Zagreb, ali neuspješno.
Domagoj Kapetanović
Nogometni klub Toronto Croatia u svojoj je povijesti izmijenio velik broj trenera, među njima i nekoliko vrsnih nogometnih stručnjaka.
Među takve svakako spada i Domagoj Kapetanović, koji je sportskim uspjesima u klubu ostavio duboki trag.
Kapetanović je u Croatiju došao 1967. i u svojoj prvoj sezoni, s bivšim igračem kluba, Marijanom Bilićem, osvaja Prvenstvo sjevernoameričke profesionalne nogometne lige - što je najveći uspjeh u povijesti ne samo ovog kluba nego u povijesti hrvatskoga iseljeništva.
Veoma brzo nakon toga Kapetanović napušta Toronto i vraća se u domovinu, gdje u sezoni 1986./1987. uvodi Osijek u Prvu ligu bivše države.
Prije uspjeha s klubovima iz Toronta i Osijeka Kapetanović je u sezoni 1975. uspješno vodio NK Ahlija iz Libije, s kojim je također osvojio prvenstvo te države.
Nakon Osijeka Kapetanović ponovno odlazi među hrvatske iseljenike, ovaj put u Australiju, gdje preuzima treniranje Sidney Croatije - od 1980. do 1983. godine.
Kao i u drugim sredinama, postiže uspjeh i hrvatski klub 1981. osvaja prvo mjesto u državi New South Wales, u kojoj se igra najkvalitetniji nogomet na australskom kontinentu.
Nemirna duha i željan novih izazova, Kapetanović nakon male stanke odlazi u Melbourne Croatiju - u kojoj ostaje od 1985. do 1988. godine.
I u ovoj sredini svojim radom i uspjesima ostavlja dubok trag. Croatia pod njegovom palicom osvaja prestižni Ampol Cup u sezoni 1986. i 1987., Ansett Cup 1987. i Dockerty Cup 1985.
Bogatu i iznimno uspješnu sportsku karijeru ovaj bivši igrač Concordije (1938.), Lokomotive (1947. - 1952.), Dinama (1952. - 1954.) i kao trener mostarskoga Veleža (1967.), Zagreba (1967. - 1968.) i Dinama (1973. - 1974.) završava u hrvatskom
iseljeništvu.
Vraća se u domovinu, gdje ubrzo umire.
Edi Krnčević
Svoju nogometnu karijeru ovaj igrač koji je rođen 1960. godine u počeo je u klubu hrvatskih iseljenika, Croatia, u svom rodnom gradu Geelongu.
Iz Croatije odlazi u istoimeni klub iz Melbourna, da bi kasnije prešao u klub talijanskih iseljenika, Marconija iz Sydneya, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih nogometnih klubova Australije.
Edi Krnčević je prvi igrač hrvatskog podrijetla koji je došao u domovinu i uspio zaigrati u prvoj nogometnoj ligi u dresu zagrebačkog Dinama.
U periodu od svog dolaska u Dinamo 1981. godine do 1983. godine odigrao je 120 utakmica i uspio postići 72 pogotka.
Krnčević s Dinamom osvaja u sezoni 1982. prvenstvo bivše države, a u sezoni 1983. i kup.
Svojom igrom skrenuo je na sebe pozornost izbornika australske reprezentacije koji ga uvrštava u najbolju selekciju, za koju je odigrao 37 utakmica u kojima je postigao 19 pogodaka.
Krnčević odlazi 1983. godine iz Dinama u njemački klub MSV O2 Duisburg, za koji igra dvije sezone.
Nakon njemačkog kluba Krnčević veoma često mijenja klubove i države, tako između ostalih klubova igra za belgijski Cercle Brugge, Anderlecht, s kojim osvaja prvenstvo 1987. godine, francuski FC Mulhouse, belgijski RFC Liege kao i neke druge klubove.
Svoju nogometnu karijeru kao igrač Edi Krnčević završava u australskom Gippslandu, za koji igra u sezoni 1996. i 1997. godine. Po završetku igračke karijere trenira australijski Carlton.
Ivan Lukačević
Ovaj izvanredan nogometaš N.K. Osijek, koji je imao istančan osjećaj za gol, svojom igrom u Torontu toliko je impresionirao vodstvo kluba da je punih pet sezona, od 1975. do 1980. godine, za vrijeme pauza u nogometnom prvenstvu u domovini, dolazio igrati za Toronto Croatia.
Omiljen kod navijača, uz legendarnog Eusebia bio je jedan od ključnih igrača zaslužan za ostvarene uspjehe kluba.
Svoju nogometnu karijeru Lukačević je počeo u nižerazrednim klubovima, da bi 1970. godine prešao igrati za N.K. Belišće.
Nakon što je u jednoj sezoni postigao 47 golova, zapeo je za oko nogometnim stručnjacima koji ga odvode u N.K. Osijek.
U ovom timu igra skoro punih deset godina i za to vrijeme postigao je 468 golova.
Visok, snažan, bio je izvanredan kako u igri glavom tako s obje noge, što je bila rijetkost za centarfore tog vremena.
Svojom igrom nametnuo se stručnom stožeru bivše države, koji ga je uzeo da igra za olimpijsku selekciju koja je na amaterskom prvenstvu Europe, održanom 1974. godine, podijelila prvo mjesto sa SR Njemačkom.
Zvonko Monsider
Zvonimir Monsider zvan Croata bivši je trener hrvatskih nogometnih klubova u Caracasu, Chicagu, Milwaukeeju i Clevelandu.
Prije nego što je zatražio politički azil u Italiji, bio je čuvar mreže Dinama.
Nakon izvanrednih obrana u momčadi zagrebačkih "modrih" pozvan je i u reprezentaciju Jugoslavije te je 1946. nastupio u mečevima protiv tada moćne Čehoslovačke - najprije u Pragu, a potom i Beogradu, koje je Jugoslavija dobila rezultatima 2:0 i 4:2.
Monsider je potvrdio svoje iznimne vratarske kvalitete i najavio veliku sportsku karijeru.
Ali kao istinski protivnik komunističkoga terora, kojega je Beograd provodio u Zagrebu i Hrvatskoj, Monsider je odlučio prvom zgodom napustiti takvu državu. Prilikom gostovanja Dinama u Trstu, 1948., nakon utakmice protiv Ponziana sa svoja dva suigrača ostavlja klub i traži politički azil u Italiji.
Vijest o njihovu bijegu i traženju političkog azila zaprepastila je i vodstvo kluba i državnu vlast.
Bila je to velika pljuska jugopolitičkoj eliti - i u svijetu i u domovini. Bez obzira na nastojanja vlasti da zataškaju njihov, posebice Monsiderov, bijeg, to im nije uspjelo - jer su stekli popularnost u zapadnoj sportskoj javnosti.
Monsider ostaje u Italiji i pristupa Laziju. Zbog silnoga političkog pritiska Jugoslavije na europske i svjetske nogometne organizacije, kao i delikatnih političkih talijansko-jugoslavenskih odnosa, Monsider nije mogao nastupati za Lazio.
Nakon što je dvije sezone uspješno branio boje kluba iz Padove, odlazi u Španjolsku i pristupa Hungariji - klubu mađarskih izbjeglica.
Tu ne ostaje dugo, nego sa suigračima, bivšim velikanima mađarskoga nogometa koji su pobjegli iz komunističke Mađarske - Belom Sarosijem, Adamom, Mesarošem, Szengelerom, Kubalom i drugima odlazi u Bogotu - Kolumbija, gdje igra za znameniti Univesitad.
Po završetku karijere odlazi u Caracas, gdje postaje jedan od osnivača i trenera Croatije.
Potom seli u Sjedinjene Države, gdje trenira hrvatske klubove u Chicagu, Milwaukeeju i Clevelandu.
Prilikom gostovanja Dinama u Chicagu 1971., gdje su zagrebački "modri" igrali protiv zapadnonjemačkog prvoligaša Hannovera, slavni trener Dinama, Zlatko Čajkovski, i vođa puta Otto Hofman uspijevaju ga nagovoriti da se vrati u Zagreb.
Bilo je to u vrijeme Hrvatskog proljeća koje je ubrzo skršeno.
U Zagrebu Monsider ostaje veoma kratko i - razočaran onim što je vidio i osjetio - vraća se u Chicago.
Tu proživljava svoje posljednje dane života.
Bruno Pilaš
Rođen je 21. studenoga 1950. godine. Pod vodstvom gospodina Branka Čavlovića - poznatog pod nadimkom Čavlek - nogometnu karijeru počeo je u karlovačkom Tehničaru. Ubrzo prelazi u NK Karlovac, gdje već kao 16-godišnjak ulazi u prvu momčad.
Kao igrač Karlovca postaje omladinski reprezentativac Hrvatske, za koju u Ohridu nastupa na Prvenstvu republika: treniraju ga Ivan Đalma Marković i Zorislav Srebrić.
Ubrzo odlazi u Dinamo, gdje ostaje četiri godine. Prvo igra za juniore "modrih", a onda potpisuje profesionalni ugovor.
Neko vrijeme na posudbi je zagrebačkom Metalcu i NK Zagrebu iz Kranjčevićeve. U Dinamo se vraća 1971. - i s trenerom Oskarom Jazbinšekom i Marijanom Bradvićem odlazi za Kanadu.
S Toronto Croatijom osvaja prvo mjesto Nacionalne lige te turnir hrvatskih nogometnih klubova Sjeverne Amerike u Chicagu.
Na tom turniru, s postignutih 14 golova, osvaja i titulu najboljega strijelca te play off lige.
Toronto Croatia te godine osvaja i titulu apsolutnog prvaka Kanade: momčad Eintrachta iz Vancouvera pobijedila je s 3:0.
Nakon te sezone vraća se u Zagreb i prima poziv iz Australije da dođe igrati za Sydney Croatiju.
Pilaš se ipak vraća u Toronto, gdje pod vodstvom trenera Vladimira Šimunića igra svoju najbolju sezonu.
Croatia je odigrala 56 utakmica bez poraza - ruši klupski rekord u povijesti nogometnih nadmetanja u Kanadi.
Iste sezone opet osvaja prvenstvo Nacionalne lige i turnir hrvatskih nogometnih klubova za Sjedinjene Države i Kanadu koji se svake godine igra u vrijeme "Radničkog dana".
Zvjezdane trenutke Croatia dostiže osvajanjem druge titule apsolutnoga prvaka Kanade - u finalu je s 1:0 pobijedila momčad Columbusa iz Vancouvera.
Pilaš je igrao lijevu spojku, bio je izvrstan tehničar, imao je izniman osjećaj za igru bez lopte i bio je lisac za gol: u te dvije sezone zabio ih je 72!
Nakon izvanredne igre u dresu Croatije nije mogao odoljeti pozivu profesionalnog kluba Metros iz Toronta koji nastupa u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi.
Za Metros igra od 1973. do 1975. godine, kad se klub spaja s Toronto Croatijom. S Toronto Metros Croatijom u sezoni 1976. osvaja titulu prvaka Sjevernoameričke nogometne lige: u finalnoj utakmici u Seattlu, pred 35 tisuća gledatelja,
s 3:0 pobjeđuju momčad Minnesota Kicksa.
Nedvojbeno je to najveći uspjeh jednoga hrvatskog kluba u povijesti iseljeništva!
Zbog kronične povrede desnoga koljena Pilaš je 1977. bio prisiljen prekinuti igračku karijeru.
Posvetio se treniranju: najprije trenira HNK Zagreb iz Toronta, zatim Toronto Croatiju u više navrata te neke druge klubove u južnom Ontariju.
S legendom hrvatskoga nogometa, Rudolfom Belinom, otvara Nogometnu školu, koja uspješno djeluje nekoliko godina.
Kao trener Croatije dva puta osvaja hrvatski nogometni turnir za SAD i Kanadu kao i prvenstvo "Puma lige" 1966. godine.
Bruno Pilaš i danas je aktivan u klubu - tehnički je savjetnik Nogometnog kluba Toronto Croatia.
Vedran Rožić
Vijest o dolasku jednog od najboljih igrača u povijesti Hajduka iz Splita u klub hrvatskih iseljenika, Croatiju iz Sidneyja, izazvao je veliku reakciju u bivšoj državi.
Histerični napadi u kontroliranim državnim medijima, optužbe da je postao izdajica, da je otišao igrati za ustaški klub, bili su samo od neki blagih epiteta koji su išli uz njegovo ime.
Kada se lista tisak iz tog vremena, naprosto je teško povjerovati s koliko se mržnje opisivao njegov odlazak u Australiju.
Njegov dolazak u Croatiju iz Sidneyja senzacionalno je odjeknuo kako među Hrvatima Australije tako među Hrvatima diljem svijeta.
I unatoč činjenici da su neki Hrvati bili skeptični i javno dovodili u pitanje motive njegovog dolaska u klub, ipak je golema većina Hrvata na svim kontinentima bila oduševljena njegovim dolaskom, posebno stoga što je Rožić mogao još igrati u Hajduku.
Vedran Rožić je bio igrač-trener jednog od najuspješnijih nogometnih klubova u hrvatskom iseljeništvu, Croatije iz Sidneyja, u periodu između 1984. do 1990. godine.
Najveći uspjeh Rožič je ostvario 1987. godine, kada je Croatia osvojila kup Australije.
Svojim ponašanjem kako na terenu tako izvan njega Vedran Rožić je stekao velike simpatije Hrvata diljem Australije, a u nogometnom klubu ostavio velik trag.
U svojoj bogatoj nogometnoj karijeri Rožić je odigrao 595 utakmica za Hajduk, s kojim je osvojio tri prvenstva i i pet kup-natjecanja bivše države.
Također je deset puta igrao za reprezentaciju Jugoslavije.
Uspostavom slobodne i demokratske Republike Hrvatske Rožić se vraća nazad u domovinu, postaje član upravnog odbora Hajduka i njegov direktor 1992. godine.
Za njegova mandata Hajduk je osvojio tri prvenstva i dva kupa, te ušao u četvrtfinale Lige prvaka, gdje je izgubio od Ajaxa.
Rožić postaje direktor reprezentacije Hrvatske i daje veliki doprinos u osvajanju brončane medalje na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
U periodu od 1992. do 1996. godine član je Izvršnog odbora HOO.
Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!
Propustili ste treći dio priče? Pročitajte ovdje!
