"Prijavite se sada na Zavod za zapošljavanje, šalter 12. Od danas ste nezaposlena osoba", rekla mi je službenica i dodala: "Ne trebamo diplomirane novinare, imamo ih već dosta prijavljenih".
Tako su ustvari prekinuta moja očekivanja i maštanja o novinarskim izazovima u nekoj od zagrebačkih redakcija.
Ne mogu opisati taj šok i nevjericu nakon što sam završila studij novinarstva u najkraćem mogućem roku. Dakle, umjesto na stažiranje, odlazim na burzu rada.
Bilo je to davne 2001. godine, ali vjerujem da se u međuvremenu ništa bitno nije promijenilo.
U mom slučaju, put prema "obećanoj zemlji" išao je puno jednostavnije jer mi je otac već živio na Floridi.
Tijekom prvog dolaska ostajem ovdje samo tri mjeseca i ubrzo dobivam posao u administraciji jedne velike osiguravajuće tvrtke.
Istina, nisam radila u struci, ali zarada je bila dovoljno dobra da mogu platiti sve svoje tadašnje mjesečne troškove života.
Možete li zamisliti oduševljenje kad sam saznala da ću dobiti plaću svaka dva tjedna?
Onda se dogodio nesretni 11. rujan i odlučila sam se vratiti u rodni grad.
Sasvim neočekivano zapošljavam se kao novinarka u jednoj agenciji gdje su naravno počele sve moguće smicalice: od prijave na pola radnog vremena do kašnjenja plaće - i to preko četiri mjeseca.
Ne vidjevši u Hrvatskoj nikakvu budućnost, vraćam se u Sjedinjene Američke Države i sada mogu reći da nisam pogriješila.
Već nekoliko godina radim kao analitičar u tvrtki koja se bavi istraživanjem tržišta i medija.
U Americi se, istina, puno vremena provodi na poslu, ali isto tako postoje veće mogućnosti za napredak.
Ipak, moram napomenuti da su troškovi života ovdje poprilično veliki, poput plaćanja kredita za stan i automobile (ne postoji javni prijevoz).
Među izazovnije mjesečne troškove ubraja se zdravstveno osiguranje koje može stajati i preko tisuću dolara za obitelji s prosječnim ili malo boljim primanjima.
Moram izdvojiti i visoku cijenu dječjih vrtića; oni malo kvalitetniji će vas olakšati za 200 dolara tjedno.
Skupe su privatne osnovne i srednje škole, ali i fakulteti. Jedna godina studija stoji preko 25 tisuća dolara.
Naravno da mi nedostaju svi voljeni iz domovine, naša hrana i more.
Čak sam dvaput cijelu užu obitelj preselila iz Floride u Zagreb, no nikad nisam dobila priliku da u poslu pokažem ono što znam.
Nažalost, ne ubrajam se u 200 najbogatijih hrvatskih obitelji i nemam nikakvih poznanstava ili veza.
Nikad neću zaboravit kako je tijekom jednog razgovora za posao u Zagrebu vlasnik agencije izašao iz ureda, mrko pogledao nas 30-ak i povikao: "A, tu su ser.... koje čekaju!"
Voljela bih nešto poručiti mlađoj generaciji: ako imate mogućnosti, idite iz Hrvatske, steknite nova znanja, naučite jezike, upoznajte druge kulture i sami procijenite gdje vam je bolje.
Što se mene tiče, zasad s obitelji ostajem na Floridi.
No, tko zna. Možda se nešto promijeni. Nikad ne reci nikad!
Još malo pa će pola Hrvata biti novinari i onda se čudi da nema posla.