Domovina i iseljeništvo! Dvije zemlje, jedna obitelj. Ali, u svakoj zajednici ima trzavica pa tako i u ovoj. Mnogi će reći da je hrvatsko iseljeništvo diskriminirala politika i kako nije ništa učinila za gastarbajtere. Najviše od početka Domovinskog rata pa do danas. Istina, no ostavimo politiku po strani.
Pokorni, poslušni i štedljivi
Nije politika kriva za sve probleme između domovine i iseljeništva. Krivi su ljudi s dvije strane.
Krenimo redom. Hrvatski čovjek je prije otprilike četiri desetljeća otišao u tuđi svijet. Žene su u većini slučajeva počele čistiti kuće bogatijih Nijemaca ili njegovati starije i nemoćne umirovljenike.
Muškarci su radili teške poslove po raznim tvrtkama i gradilištima. Čak su i dvije obitelji živjele zajedno u malom stanu. Ta prva generacija zapravo je neiscrpan izvor priča - od tragičnih do smiješnih. Na samoj granici s Njemačkom ostavljali su ponos, jer su u tuđini bili pokorni, poslušni i štedljivi. U domovini se o njima stvarala druga sliku. Nisu htjeli priznati da im je teško, niti što rade vani. Donosili su darove, pomagali svojima, gradili kuće i ostavljali dojam ljudi koji dobro zarađuju tamo negdje u Njemačkoj. Selo je počelo pričati i zavidjeti svom susjedu u tuđini.
Sramila se onoga što je radila!
"Moja obitelj je mislila da radim u banci, a čistila sam kuće. Ni danas mi nije jasno kako su u to povjerovali, kad nisam znala jezik", smije se Ana L. koja živi u jednom malom gradiću na jugu Njemačke.
Da čisti, znali su samo brat i njegova supruga, jer je njihovu djecu tijekom Domovinskog rata smjestila kod sebe.
"Obećali su mi da u našem selu neće nikome reći", priznaje.
A zašto? Jer se sramila posla koji je pošten, ali ipak neugledan.
"Danas kad se sjetim, bila sam glupa zbog svih tih laži. Pa medicinska njegovateljica radi puno teži i prljaviji posao od čistačice. Njeguje te stare, nemoćne ljude, kupa ih, briše, mijenja im pelene, a to je puno gore nego očistiti nečiju kuću", dodaje naša sugovornica.
No, ipak, svojim susjedima još uvijek laže kojim je poslom zaslužila mirovinu. Ne želi priznati da je čak 34 godine u Njemačkoj bila čistačica!
Njemačka mirovina donijela ugled
Suprug i ona danas sa svojom mirovinom lijepo žive u Hrvatskoj. U svom selu još uvijek slove za imućnije ljude.
Njihova generacija godinama je u domovini gradila sliku o Njemačkoj kao o "zemlji spasa". Možda je to nekad i bila, ali danas sasvim sigurno nije.
No, ta generacija je uspjela pobuditi zavist svojih ljudi. Kako su se integrirali u njemačko društvo, sad im u Hrvatskoj smetaju sve manjkavosti na koje nisu naučili pa često znaju reći: "Toga nema u Njemačkoj! To se ne bi moglo dogoditi kod Švabe!"
Time izazivaju bijes Hrvata u domovini, a i odgovor: "Pa ostani onda u Njemačkoj". I eto, na kraju ne treba politika za svađu i probleme!
Prvi gastarbajteri često iskazuju razočaranje domovinom. Ne shvaćaju da su ostavili jedno vrijeme, a vraćaju se u drugom. To vrijeme nije vezano za politiku, već za život.
Ljudi su se danas otuđili, pritisnuti neimaštinom, gotovo da se i ne druže. Zatvoreni su u svoje domove, a na pitanje gastarbajtera: "Brate, što ima novo, kako si?", često odgovaraju onako po svome: "Ka i vrag, kako ću biti, zar ne vidiš što se događa?"
I odlaze, a gastarbajteri ostaju razočarani i zakinuti za radost koju su očekivali pri susretu s nekad dragim ljudima.
Ispod tri tisuće eura ne odlazim iz Hrvatske!
Dijelom politika, a dijelom ta stvorena slika, rezultirali su velikom nesnošljivošću među novim generacijama iz domovine i iseljeništva. Ekonomska kriza u Hrvatskoj nagnala je mlade ljude da bolji život potraže u tuđini, a kako je Njemačka ukinula ograničenja radnih dozvola, geografski je postala najbolja opcija.
Hrvati iz domovine traže pomoć Hrvata iz iseljeništva
Svi znaju sve o tome pa nećemo ponavljati. Spomenut ćemo samo njihova očekivanja, jer su se čak i osnivači nekih humanitarnih udruga počeli javljati misijama i medijima očekujući njihovu pomoć.
"Onaj tko hoće, može pomoći", ističu, ne priznajući "ne mogu" kao odgovor.
"Supruga i ja idemo u Njemačku. Pokušat ćemo naći posao u kuhinji. Nadam se da ću zaraditi oko tri tisuće eura", kaže jedan Slavonac. On ispod tog iznosa ne odlazi iz Hrvatske. Ima 50 godina i ne zna njemački jezik, ali ga uči, što je pohvalno.
Radije i 100 eura u tuđini nego minus u domovini!
Alen Šarić rođen je u Njemačkoj. Odlično se služi i s engleskim jezikom. Ima dobar posao, voditelj je jednog odjela. S 13 godina radnog iskustva i 38 godina života nema mjesečnu plaću od tri tisuće eura neto.
Posao pomoćnog radnika u kuhinji Slavoncu će pronaći prijatelj koji je u Njemačkoj već dulje vrijeme.
Spomenimo i to da će morati izdvojiti barem 1500 eura za stan i hranu, a vjerojatno će toliko imati neto plaću na kraju mjeseca.
No, on ustraje: "Radije i 100 eura uštedjeti mjesečno, nego kod kuće biti u stalnom minusu".
Uvjeren je kako Hrvati u Njemačkoj mogu pomoći kad bi htjeli, ali ne žele. Toliko je puta bezuspješno pozvonio na vrata hrvatskih misija, ugostitelja i institucija.
"Pokvareni su, gledaju samo sebe, ne žele pomoći", govori.
Ne pomažu li već svi ti ljudi domovini? Zar nedavno nisu objavljeni podaci kako je iseljeništvo u Hrvatskoj ostavilo 1,5 milijardu američkih dolara.
To je samo dio. A gdje su uplate za pomoć obiteljima?
Ne pomažu ni određeni internetski portali koji senzacionalno donose izmišljene priče o kupljenim automobilima i stanovima za samo pola godine rada.
Javnost se obmanjuje i dalje, ali kad ipak napišeš pravu istinu, kažu: "Samo negativa".
No, dođite i uvjerite se, rekli bi! I naravno, ne zaboravite, uspjeti nije nemoguće jer i prvi gastarbajteri su ostvarili svoje snove.
Ipak, važno je imati na umu da im je za to trebalo nekoliko desetljeća, a ne mjeseci ili godina.
"Pokvareni su, gledaju samo sebe, ne žele pomoći"! Nisu oni pokvareni, nego im je dosta pljuvacine od onih koje pomazu jos od ranih 90-ih. Vecina nas je pomagala, neki vise a neki manje, prema mogucnostima i nacionalnom zanosu. Neki su i kredite uzimali da bi pomogli, a za uzvrat su pocasceni medijskim sotoniziranjem, najsirovijom mrznjom i svim vrstama uvreda... Rugali su se cak i onima koji su dolazili iz relativno lagodnog zivota i odlazili pravo na prvu liniju bojisnice. Sad bi im i pravo glasa ukidali, a klosari kojima su pamagali jos uvijek, 20 godina od zavrsetka rata zive od milostinje. Onako kako ste sijali tako i zanjete. Jako ste "zahvalni" za sve ucinjeno, pa ljudi jedva cekaju da vam opet pomognu...