Tragični događaji u Hrvatskoj zbog odluka donesenih u Karađorđevu 1971. dokazali su još jednom potrebu da ujedinjena i organizirana emigracija aktivno sudjeluje u borbi za obnovu hrvatske državnosti.
Isto tako, dolazak sve većeg broja Hrvata na privremeni rad u zapadnu Europu pretvorio se u izazov političkoj emigraciji da taj dio hrvatskoga naroda, prisiljenog na rad izvan domovine, nacionalno osvijesti i uključi, prikladnim pristupom, u zajedničku borbu.
U srpnju 1973. predstavnici Kontinentalnog vijeća Hrvatskoga narodnog odbora za Europu potpisuju izjavu kojom se zagovara stvaranje kontinentalnih vijeća u Europi, kao i središnjega hrvatskog predstavništva.
Zahvaljujući toj inicijativi, 25. kolovoza u Münchenu predstavnici Hrvatskoga narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatske republikanske stranke i Radničkoga centra iz Švedske potpisuju načelnu izjavu za stvaranje Europskoga kontinentalnog vijeća, do čijeg osnutka dolazi 4. studenoga u Karlsruheu.
Kontinentalno vijeće Hrvatskoga narodnog odbora za Europu u zajednici s ostalim političkim organizacijama u svijetu dalo je punu potporu osnivanju Hrvatskoga narodnog vijeća.
Osnivački sabor u Torontu
Zasjedanje Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnog vijeća održano je od 1. do 3. veljače 1974. u prostorijama hotela "Andora" u Torontu, Kanada.
Ante Došen, prokušani hrvatski rodoljub, izabran je za prvoga i privremenoga predsjednika HNV-a. On je obnašao dužnost predsjednika do prvih i općih demokratskih izbora u svim hrvatskim izbjegličkim sredinama diljem svijeta za Sabor HNV-a.
Njega su na parlamentarnim izborima naslijedili dr. Dinko Šuljak, zatim dr. Stanko Vujica, Janko Skrbin i od 1985. do uspostave države Hrvatske prof. dr. Mate Meštrović.
Neću se ovdje baviti cjelokupnom poviješću HNV-a jer želim prikazati naš rad i svrhu borbe u Europi, poglavito u Njemačkoj, najvažnijem terenu tadašnje naše političke borbe za slobodu i samoopredjeljenje Hrvatske.
Kao i posvuda gdje su živjeli Hrvati u svijetu, i mi smo odmah u Njemačkoj osnivali mjesne odbore kao lokalne djelatne jedinice u sklopu HNV-a kako bismo umreženi povećali naše djelatnosti među hrvatskim radnicima, zvanim gastarbajterima, i prema njemačkoj javnosti.
U vrijeme osnivanja HNV-a, u emigraciji su bili aktivni "proljećari" koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu ili, kao Bruno Bušić i Franjo Mikulić, nakon što su izdržali zatvorske kazne.
Uoči drugoga redovitog saborovanja HNV-a u Bruxellesu, i oni su se učlanili u HNV i kandidirali se za sabornike.
Dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja.
Dolazak "proljećara"
Zahvaljujući izboru četvorice "proljećara" Drugi sabor označio je zbližavanje stare i mlade generacije i ideološki susret desničara s ljevičarima.
Ta činjenica davala je svima nadu u uspješniji rad u tom saborskom razdoblju i u tom duhu se i održalo saborovanje. Osim smjernica za budući rad, Sabor je donio "Poruku hrvatskome narodu" i političku "Rezoluciju" o pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje.
Dolaskom "proljećara" došlo je do sukoba u HNV-u. No, nije bila riječ o nekom sitnom, nevažnom sukobu, nego o sukobu oko same koncepcije djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini te treba li težište promidžbe, sukladno tome, biti vanjski svijet ili domovina.
U HNV-u je došlo do polarizacije. S jedne strane bili su "proljećari", predstavnici Hrvatskoga narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke, koji su počeli djelovati kao koalicija, a predvodio ih je Bruno Bušić.
Na drugoj strani bila je saborska većina nazvana "konzervativcima" ili "minimalistima". Njih je vodio Janko Skrbin s ostalim čelnim osobama HNV-a. Bruno Bušić zastupao je i jednu i drugu ideju, pa je s velikim brojem glasova 1977. bio izabran za pročelnika Ureda za promidžbu HNV-a.
Štrajk glađu u Stuttgartu
U Njemačkoj je tada bio osnovan Koordinacijski odbor HNV-a, na čijem čelu je bio Ivan Cerovac, imenovan uz potporu Brune Bušića.
Nakon brzog razlaza Brune Bušića s Ivanom Cerovcem, u Njemačkoj smo održali sjednicu s tadašnjih 19 mjesnih odbora HNV-a, na kojoj sam bio izabran za predsjednika.
U tom svojstvu djelovao sam, surađujući sa svim mjesnim odborima i Izvršnim odborom HNV-a punih 12 godina.
Redovito smo u tom razdoblju organizirali javne prosvjede u svim većim njemačkim gradovima, štrajk glađu održali smo nasred glavne ulice u Stuttgartu 1976. tražeći slobodu za sve političke zatvorenike, pri čemu smo težište stavili na progon Parage, odnosno ubojstvo Ernesta Brajdera u zagrebačkome zatvoru te otmicu pjesnika Vjenceslava Čižeka i njegovo tamnovanje u jugoslavenskim zatvorima.
U centru Königstrasse tjedan dana je stajala parola, citat iz Der Spiegela: "Tito je trebao biti u Nürnbergu suđen za ratni zločin". Taj članak svojedobno je objavio Hans-Peter Rullman u tome poznatome njemačkom časopisu.
Dakle, naša borba u početku je bila političkog karaktera, pri čemu smo se idejno razlikovali od ljudi koji su smatrali da je u onom vremenu bilo moguće u Hrvatskoj dignuti narod u revoluciju.
HNV je dobio značajnu potporu Hrvatske revije, prof. Vinka Nikolića, Jakše Kušana, glavnoga urednika Nove Hrvatske, kao i časopisa Studia Croatica iz Buenos Airesa.
Nakon dolaska na čelo prof. Meštrovića, mi smo u Njemačkoj odmah dobili potporu za puno osjetljivije političko djelovanje, osnovali smo tajnu tiskaru HNV-a u Stuttgartu, kojom smo se koristili za tiskanje cjelokupne naše promidžbe.
Uz službeno glasilo, Vjesnik HNV-a, tiskali smo i brošuru u Borbi za slobodu Hrvatske, tisuće letaka na hrvatskome i njemačkome jeziku.
Preko naših mjesnih odbora širili smo ih diljem Njemačke. Vjesnik HNV-a slali smo iz Njemačke u sve zemlje gdje smo imali odbore.
Informiranje kao sredstvo borbe
Mi nismo, u odnosu na Hrvatsko revolucionarno bratstvo, također nastalo zbog neaktivnosti starije emigracije, revolucionarnim sredstvima organizirali borbu, nego sredstvima informiranja o stvarnom stanju u zemlji, kako u Hrvatskoj tako u BiH i Kosovu.
Zahtijevali smo osudu Jugoslavije zbog ugnjetavanja i progona ljudi, zabrane slobode govora i kršenja Konvencije UN-a o ljudskim pravima.
U tom ozračuju intenziviranja hrvatske politike uspostavili smo veze s Paneuropskom unijom, gdje nas je predstavljala nedavno preminula gospođa Ivona Dončević, vrsna djelatnica naše vanjske politike.
Njezinim vezama uključili smo se u sve aktivnosti HNV-a u Njemačkoj i na kraju Europskoj uniji, posebno preko časopisa "Kroatische Berichte".
Koordinacijski odbor HNV-a, uz odobrenje Izvršnog odbora HNV-a, osnovao je čak Hrvatski informativni ured u Bonnu, što je vrlo neugodno odjeknulo u Beogradu, koji je odmah slao prosvjede Vladi u Bonn.
Osobno sam bio u tri mandata biran u Sabor HNV-a i obavljao dužnost pročelnika Ureda za radnička pitanja, pa smo uz potporu mjesnih odbora djelovali na naše radnike, pri čemu želim spomenuti da su mnogi od njih bili naši tajni članovi čiji smo identitet tajili kako ne bi bili progonjeni kad dođu u domovinu.
Emigranti i gastarbajteri
Aktivno zainteresiranih emigranata za političko djelovanje nije bilo mnogo pa su naši mjesni odbori često imali veći broj članova gastarbajtera nego samih emigranata.
Oni su nam ujedno bili most između zarobljene domovine i nas koji smo se odlučili raditi za Hrvatsku bez obzira na posljedice.
Udbaški agenti i njihove ubojice često su, naime, činili zločine izvršavajući mnogobrojna ubojstva u Njemačkoj i diljem svijeta.
Navest ću činjenicu da su i mene pokušali uništiti, ne samo višestrukim prijetnjama smrću, nego i uništavanjem moje imovine.
Unatoč svim prijetnjama prosvjedovali smo ulicama i trgovima Njemačke tražeći slobodu svih političkih zatvorenika, noseći slike Veselice, Tuđmana, Gotovca, Parage i drugih, pozivajući njemačke građane da bojkotiraju jugoslavenski turizam i tražili slobodu svih političkih zatvorenika.
Upozoravali smo na Goli otok (kao Gulag) Josipa Broza Tita, na kojemu je mučeno tisuće ljudi, a velik broj ih je ondje i ubijen, kao i na ostale logore Titove države.
Tadašnje njemačke političke strukture činile su se slijepe i gluhe za sve.
Petar Hinić
Tko je god vrijedio taj nije zelio vrijeme tratiti u brozovoj paradrzavi nastalo na likvidaciji nevine hrvatske djece.