U Irskoj radimo loše poslove, ali ipak nam je bolje nego u Hrvatskoj

Irska je nakon Njemačke omiljena destinacija za mlade ljude koji se u potrazi za poslom i boljim životom iseljavaju iz Hrvatske. Zašto je u Irskoj bolje živjeti nego u Hrvatskoj čak i s minimalnom plaćom, govori Luka Antičević (29), koji je diplomirao geografiju i koji je u toj zemlji sa sadašnjom suprugom proveo osam mjeseci, uvjerivši se da u Dublin pristiže sve više Hrvata, pogotovo iz Slavonije. Apsurdno je da se zemlja koja je uložila silan novac u njihovo školovanje samo tako odriče mladih i visokoobrazovanih – kojih Hrvatska ima samo 16,4 % – kojima ovdje poslodavci, koji opet traže fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, pružaju nikakve ili loše uvjete rada. Žalosno je da su naši mladi s fakultetom koji u Irskoj rade na poslovima ispod svoje stručne spreme zadovoljniji nego u Hrvatskoj, koja im uz besperspektivnost nudi manipulativne ideološke priče. Mladi odlaze, ostavljajući zagovornike ustaša i partizana da raspravljaju o njima dok ne pomru.

Šalju novac kući

Luka Antičević u Dublin je iz Ivanić Grada otišao s prijateljem prošle godine u ožujku jer ovdje za njega nije bilo posla i odmah je počeo raditi kao portir u hotelu. Za život u Irskoj uz potvrdu od poslodavca trebao je izvaditi samo PPS broj, koji je, kaže, neka vrsta našeg OIB-a. Zarađivao je tjedno 318 eura te dnevno do 15 eura od napojnica. Za dva mjeseca mu se pridružila i djevojka, sadašnja supruga.

"Svi naši znanci većinom rade u hotelima. Dublin ima oko 100 hotela u kojima je lako i brzo naći posao na niskim pozicijama, a ako ste ambiciozni, za godinu dana napredujete do pozicije supervizora i satnice od 13-14 eura. U Dublinu je jako puno Hrvata, ali većinom su to cure i dečki iz Slavonije. Razumijem ih, rade u kafiću za 3000 kuna ili su bez posla i onda dođu u Irsku i zarađuju mjesečno 10 tisuća kuna i mogu doma slati 300 eura. Kad smo odlazili iz Dublina, cura iz Slavonije koja je završila pravo došla je raditi u hotel na recepciju. Većinom dolaze visokoobrazovani, ali naravno da ima i mladih sa srednjom školom", kaže Antičević. U Irskoj je minimalac po satu od 1. siječnja 2016. 9,15 eura, a svaki prekovremeni sat je plaćen. U Dublinu je puno i Bugara, Rumunja, Poljaka, Argentinaca, Indijaca, Kineza... Stanovanje je skuplje nego u Zagrebu pa nerijetko doseljenici u početku dijele stanove. Antičević je s curom, ekonomisticom, plaćao garsonijeru 800 eura, a poslije su s prijateljem stan plaćali 900 eura. U Corku prijatelj koji živi sa ženom, dvoje djece i šogoricom plaća kuću 970 eura.

"Sve je u Irskoj pozitivno, lijepo se živi i sve sam svjesniji koliko je ondje ljudima lakše živjeti nego u Hrvatskoj. Bojim se da odnos prema zaposleniku kod nas nikad neće biti takav, pogotovo kod privatnika. Ako ste na minimalcu, a supruga vam je nezaposlena i doma s djetetom, ima pravo na 60 posto minimalne plaće, a dijete na doplatak od oko 200-250 eura, dok je za dvoje djece doplatak 500 eura. I s minimalcem si možete puno toga priuštiti, djevojka i ja obišli smo sve ljepote Irske, jer kako sam radio u hotelu mogao sam dobiti gotovo besplatna putovanja. Jedino je vrijeme tmurno, ali ako imaš curu, prijatelje, a u Irskoj je sve više naših, sve ide lako, a i doma si zrakoplovom za tri sata", dodaje Antičević. Vratio se u Hrvatsku jer sa suprugom, s kojom se upravo vjenčao, u kolovozu očekuje dijete.

Dom je dom

"Uvijek sam želio normalan posao i da ostanemo u Ivaniću, a i nedostajao nam je dom. Vratili smo se prošle godine u studenom kad sam dobio poziv iz jedne tvrtke. Ali nije isključeno da ponovno odemo u Irsku kad dijete navrši pola godine, jer od 1. svibnja opet ne radim. Javljam se na natječaje, ali ništa. Ne bih htio opet otići, ipak je ovo moja zemlja, a i taj osjećaj da mogu sutra otići kod sebe na Pelješac i okupati se, i to more i zrak nitko ne može platiti, ali ne bude li posla, vratit ćemo se u Irsku", zaključuje naš sugovornik.

Goran Blagajac (29) diplomirao je financije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a u Irskoj je gotovo godinu dana i ne namjerava se vraćati. Radi u Dublinu u hotelu na recepciji.

"Ne razmišljam o povratku. Situacija u Hrvatskoj mi se ne sviđa i ne vidim da će se nešto promijeniti za koju godinu. Imam fakultet, znam engleski, radio sam i u Kanadi, no u Hrvatskoj sve to nije bilo dovoljno za pristojan posao. Dosta mladih odlazi zbog takve politike. Zašto da se vratim u Hrvatsku, da radim za 4000 kuna?", govori Blagajac. Zasad nije ni tražio posao u struci, ali ne znači da neće, a kad uštedi više novca, razmišljat će o poslijediplomskom.

"Irci cijene rad, a uz dobar rad plaća brzo raste. Uz iskustvo uvijek možete tražiti bolji posao. U Dublinu je puno Hrvata, toliko mladih odlazi iz Hrvatske, a nikoga za to nije briga", priznaje naš sugovornik. Putovanja su mu strast, a u Irskoj zarađuje dovoljno da može putovati, pa će na – Kilimandžaro.

U Irskoj radnik, kaže Antičević, ne mora trpjeti lošeg poslodavca. Ako vam se nešto ne sviđa, date otkaz i u roku od tjedan dana nađete novi posao. Poslodavci na molbe za posao odmah odgovaraju, nazovu već sljedeći dan i ne događa se kao u nas da se nikad ne jave. Može se pronaći posao i za one s fakultetom, u struci, samo treba biti strpljiv, jer Irci traže da se odradi besplatan staž i to je najčešće problem za Hrvate. Njegov kolega s VSS-om radi u struci, ali priznaje da Irci na visokokvalificiranim poslovima imaju prednost pri zapošljavanju.

Đaci veselo čavrljaju, prelistavaju bilježnice, vuku torbe po školskim hodnicima. Sasvim običan dan u OŠ Franje Tuđmana u Belom Manastiru. Tek dublji pogled po učionicama otkriva prazne klupe u kojima su još jučer sjedili njihovi vršnjaci. Za više od stotinu smanjio se broj đaka u dvije osnovne škole u Belom Manastiru u samo tri godine, a brojile su, usporedbe radi, ukupno 800-tinjak djece. Izračunali su to u srijedu, prije posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Baranji, pa su šokirali i nju.

"Imamo 530 učenika, a prije tri godine ih je bilo 700. Uz iseljavanje, tu je i manji broj rođenih prijašnjih godina", iznosi Damir Mendler, ravnatelj OŠ Franje Tuđmana. Upravo se u toj školi i najbolje ocrtava tužna slika Baranje. Druga OŠ, Šećerana, znatno je manja, sa samo oko 150 đaka.

Ironično, trebali bi u jesen upisati čak četiri razreda prvašića, prvi put nakon sedam godina. Raste broj prvašića, a smanjuje se ukupni broj đaka, dokaz je to masovnog iseljavanja. Gotovo 2000 Baranjaca napustilo je svoj dom od ulaska naše zemlje u EU.

Zakonskim izmjenama Baranja je izgubila status područja od posebne skrbi. Jedini je baranjski grad, tako, ostao bez gotovo sedam milijuna na godinu samo od poreza, u općinama je udar na budžet još teži.

"Okrenuli smo se europskim i domaćim fondovima pa uspijemo udvostručiti proračun, no fondovi ne daju novac za sve što želimo napraviti", kaže gradonačelnik Ivan Doboš.

U Baranji je živjelo 39 tisuća stanovnika, po popisu iz 2011., čak 3000 ljudi manje nego 2001. Već se tada upalilo zvono za uzbunu, a nisu očekivali da će val iseljavanja tek uslijediti. Nezaposlenih je, procjenjuje Doboš, petina. A ne tako davno, trbuhom za kruhom dolazilo se baš u Baranju. Vida i Janko Kolaković doselili su se 1986. iz Bosne, a danas gledaju kako im suseljani odlaze u Norvešku.

"Idu za poslom, i mi smo tako došli ovdje", kaže 67-godišnja Vida. Janko je u šumarstvu zaradio mirovinu, a supruga je nema. S jednom mirovinom nemaju dosta ni za režije. Imaju 38 ovaca.

"Tko radi, ne bi trebao biti gladan. A svjedoci smo da u Baranji i djeca gladuju, i to je moguće kod nas", vrti glavom 72-godišnji Janko.

Baranji je, u gospodarskom smislu, turizam jedina svijetla točka.

"Ne znam je li to nasreću ili nažalost jer i to je ironija, da je u poljoprivrednom kraju turizam jedina svijetla točka", kaže Matej Perkušić, direktor TZ Baranje. Za 20 posto prošle godine je porastao broj noćenja, zabilježeno ih je 25 533.