Rječnik govora santovačkih Hrvata objavljen je u nakladi Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj. Za nakladnika je odgovoran dr. sc. Stjepan Blažetin, a recenzenti su mu dr. sc. Marko Samardžija i dr. sc. Živko Gorjanac, dok je urednik autor Živko Mandić.
Na 905 stranica nalazi se nešto više od dvadeset tisuća natuknica. Autor uz narječnu riječ bilježi naglasak i određuje njezino morfonološko mjesto, ističe one glavne oblike promjenljivih riječi koje se razlikuju od oblika u standardnom jeziku, objašnjava riječ standardnom riječju, te dodaje primjer natukničke riječi u rečenici u kojoj također bilježi akcente, čime omogućuje čitatelju upoznavanje svekolikoga jezičnog blaga santovačkoga govora.
Uz to, u Proslovu rječnika daje kratak pregled povijesti Santova i santovačkih Hrvata, a navodi i važnija obilježja santovačkoga govora.
"Nema sumnje da će svojom kakvoćom 'Rječnik govora santovačkih Hrvata' stati ravnopravno uz bok već spomenutom nizu vrijednih dijalektoloških rječnika hrvatskih govora koje su njihovi autori sastavljali vođeni istom osnovnom namjerom koja je vodila i Živka Mandića: popisati i objasniti što je moguće više leksičkoga blaga materinskoga idioma kako bi navlačenje koprene zaborava bilo bar usporeno ako već ne može biti zaustavljeno", rekao je recenzent dr. sc. Marko Samardžija.
"Neću pretjerati ističući da santovačke riječi bilježim pedesetak godina", dodao je autor, naglasivši kako se ideja o sastavljanju rječnika javila još daleke 1962.
"Srećom, već sam davno shvatio da naš govor polako, ali sigurno iščezava, nestaje u grobu. Jer ova mala hrvatska zajednica, čije je srce stoljećima snažno kucalo, sada polako nestaje. Ta se naša grana suši i u dogledno vrijeme vjerojatno neće biti nijednoga govornika ovoga našega govora. Stoga nisam smio taj naš lijepi govor prepustiti zaboravu, pa sam upornije i sustavnije radio na tome. Na to me potaknula i činjenica da mnoga naša sela, koja su nekoć bila sasvim hrvatska, danas uopće nemaju Hrvata, i ne znamo posve sigurno kakvim su jezikom govorili", naglasio je Mandić.
Prema njegovim riječima, ova baština spašena je u posljednjem trenutku, stoga je nastojao zabilježiti što je moguće više riječi.
Jer govornika je sve manje i manje, zato je pokušao obuhvatiti sva područja života, nazive pojedinih rukotvorina, pučku medicinu, praznovjerje, imena vila, nazive zvijezda, sve o odjeći, o prehrani, o mikrotoponimima koji predstavljaju veliko bogatstvo (zabilježeno ih je čak 350), zatim nazive biljaka (616), životinja (260) i drugo.
Autor je posebno naglasio zasluge mnoštva kazivača, od kojih je izdvojio: Barišu Blažetina zvanog Torbonoša, Stipu Fucina, Đuku Galića, Matiju Velina, Marina Blažetina, Živka Šimića, Marina Žužića i sveznadaricu Anicu Jozić (rođ. 1889.).
Zbog prevelike građe ograničio se samo na manje poznate i nepoznate riječi. Uz natuknice je navedena gramatička obradba, tumačenje na književnom jeziku, primjeri iz živoga govora, između ostalog brojne poslovice, ustaljeni izrazi (frazemi), pučke prispodobe...