Istraživanje dijalektologinje i povjesničarke jezika prof. dr. sc. Sanje Vulić bacilo je novo svjetlo i donijelo brojne neočekivane spoznaje o jeziku kojim govore Hrvati u dijaspori. Redovita profesorica i prodekanica za međunarodnu suradnju na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu proučila je brojnu literaturu koja se odnosi na iseljavanje Hrvata na druge kontinente i po Europi te s jezikoslovnog aspekta obradila hrvatsku dijasporu u cjelini, što do sada još nije bilo učinjeno. Posebnu pozornost posvetila je zastupljenosti i očuvanosti hrvatskoga jezika u hrvatskim iseljeničkim zajednicama na različitim kontinentima i u različitim državama, i to u važnom razdoblju od 1880. do kraja 20. stoljeća. Rezultate svog istraživanja objedinila je u knjizi “Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori”.
– Ja se hrvatskim iseljeništvom bavim već tridesetak godina, a s obzirom na to da sam jezikoslovka, najbitnija su mi istraživanja o jeziku. Zanimalo me je u kolikoj je mjeri hrvatski jezik očuvan u iseljeništvu na pojedinim kontinentima, u pojedinim zapadnoeuropskim zemljama te kako se jezik čuvao tamo gdje je očuvan – kaže prof. Vulić.
Glasila na hrvatskom
Djelomice se bavila terenskim istraživanjem u Australiji. Postoji jako puno radova o organizaciji škola na hrvatskom jeziku, hrvatskom tisku i drugim aktivnostima u iseljeništvu koji su tijekom desetljeća objavljivani u različitim publikacijama i radijskim emisijama. S obzirom na to da dugi niz godina na Hrvatskim studijima predaje predmet “Hrvatski tisak u dijaspori”, Vulić je sustavno nabavljala različita glasila, koja puno toga otkrivaju.
– Primijetila sam da su glasila u trenutku pokretanja bila isključivo na hrvatskom jeziku, a potom su pomalo počinjala s objavom tekstova na jeziku zemlje u kojoj izlaze. Sve bi završilo tako da, osim naslova, više nemaju ništa na hrvatskom ili tek tu i tamo koji tekst. Zašto? Zato što nove generacije više ne znaju hrvatski. Ako žele da im glasilo bude čitano, moraju se prilagoditi. Tijekom svog istraživanja autorica je došla do nekih zanimljivih spoznaja koje su je iznenadile. Za vrijeme terenskog istraživanja u Australiji zaključila da hrvatski jezik u dijaspori u nekim slučajevima bolje govore djeca rođena u Australiji kojoj su i roditelji rođeni izvan domovine njihovih predaka nego oni koji su iz Hrvatske iselili kao odrasli ljudi. Navodi primjer govornice prve generacije koja je u Australiju iz Hrvatske došla kao mlada odrasla osoba i govornice treće generacije kojoj su oba roditelja rođena u Australiji. Vulić je logično očekivala da će prva govoriti hrvatski bez engleskih primjesa, a da će kod one rođene u Australiji biti prisutno puno anglicizama. No, bilo je obratno. Žena rođena u Hrvatskoj neprestano je u svoj hrvatski ubacivala engleski, dok ona rođena u Australiji govori čisto, ili hrvatski ili engleski.
– Došla sam do zaključka da je govornica treće generacije od svog rođenja bilingvalna. Naravno, ona ne govori standardni jezik, nego dijalekt, ali ona jako dobro zna da se, kad je doma, s obitelji i drugim Hrvatima govori hrvatski, dok na ulici, u školi i drugdje u društvu govori engleski.
Sve počinje od obitelji
Općeg pravila o tome koliko je u kojoj državi ili kontinentu očuvan hrvatski, zapravo, nema. Puno toga ovisi o pojedincima, obiteljima, zajednicama koje okupljaju, promiču i potiču. O izvrsnoj očuvanosti može se govoriti samo na razini pojedinih obitelji. Primjerice, kod australskih Hrvata naš je jezik dosta dobro očuvan, osobito u istočnoj i južnoj Australiji, ali to ne vrijedi za sve obitelji. S druge strane, među potomcima hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi hrvatski jezik je gotovo iščezao. Iznimka je Argentina, gdje hrvatski govore potomci političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata, ali opet ne u svim obiteljima.
– U Čileu nitko s djecom ne govori hrvatski. Razlog je taj što su između ekonomskog prosperiteta i etniciteta, odnosno identiteta, izabrali ekonomski prosperitet. Htjeli su da im djeca budu uspješna u čileanskom društvu i zaključili su da će to postići jedino ako se odmah jezično asimiliraju – otkriva profesorica. Hrvatska od svoje samostalnosti financira sve subotnje i etničke škole u kojima se školuju djeca hrvatskih iseljenika te dio hrvatskih predmeta na inozemnim sveučilištima. Prof. Vulić smatra da je preuzimanje velikog dijela tereta očuvanja hrvatskog jezika u iseljeništvu opravdano i od neprocjenjive važnosti za hrvatsku državu.
– Vidjeli ste koliku je ulogu u Domovinskom ratu odigralo hrvatsko iseljeništvo. Želite li u svijetu imati ljude na koje danas-sutra možete računati, naravno da je važno da oni očuvaju svijest o tome da su Hrvati i da je Hrvatska isto njihova domovina. Bez jezika je to teško. Ima takvih slučajeva, ali to onda nikad nije pravi identitet. To je samo svijest o podrijetlu, a ne o pripadnosti. Nema prave pripadnosti bez znanja jezika – zaključila je prof. Vulić.