Dragi čitatelji Moje Hrvatske, jeste li ikada potpuno otvoreno razgovarali s nama koji živimo izvan domovine?
Ne govorim o formalnim pitanjima, već iskreno, iz srca: "Kako ste?"
Kad vam zaista otvorimo srca, čut ćete svuda manje-više istu priču.
Mi, iseljeni Hrvati, rijetko putujemo po raznim zemljama svijeta. Ako i odlazimo nekamo, tada to bude tek na nekoliko dana i onda – trk u Hrvatsku.
Gotovo svaki naš put ili počinje ili završava domovinom.
Jasno, sada govorim o nama koji živimo na sjevernom ili južnoameričkom kontinentu ili u Australiji.
Onima koji su u Europi taj je put kratak i oni mogu doletjeti u Hrvatsku za vikend i vratiti se na posao u neku od svojih zemalja.
Mnogi će sada reći da pričam gluposti, no razgovaram s ljudima koji mi otvaraju srce jer znaju da ih razumijem, pa mi tako govore punu istinu. Nju često nikome ne žele priznati.
Moji posebni prijatelji su jedni Požežani koji u Kanadi imaju obitelj, sinove, unučad...
No kako smo mi Hrvati, ma gdje živjeli, zaista obiteljski narod, nije nam dovoljna samo osnovna obitelj već i ona šira, pa tako moji prijatelji svake godine odlaze u domovinu "u život", kako to ja zovem.
Žive oni dobro u Kanadi, ali srcu treba mnogo više od društva koje smo stvorili nakon dolaska ovdje.
U domovini su im sestre, braća, tete, stričevi, nećakinje, nećaci, bake, djedovi, susjedi, prijateljice iz škole, kolegice s posla i sve to čeka ih svake godine i slušam uvijek sreću u glasu svoje prijateljice kad mi priča: "Znaš kako smo se izgrlili..."
Jer u Hrvatskoj ih čeka 40-ak ljudi, samo obitelj, kako su mi rekli. A tek oni ostali!
Imam prijateljicu, kod koje živi njezina majka, stara 97 godina. Teško gledam u oči te drage bake Štefice, jer je u njima stalna bol za drugom kćeri koja živi u Hrvatskoj i koju vjerojatno više neće vidjeti.
Nažalost, morala je izabrati da bude kod nekoga, a izbor nije lagan. Voliš jednu, voliš drugu, umireš i za jednom i za drugom...
I kako onda ne vidjeti stalne suze u očima? A godine su tu!
Okružena sam doista dobrim ljudima u Kanadi, na prvi pogled su zadovoljni, no ne pitajte nas o obiteljima – tu smo slabi, suze su stalno negdje pokraj nas... Tu je žalost.
Jer mi, Hrvati, volimo obitelji, i one pokraj nas i one daleko od nas, u domovini.
Za Božić ili Uskrs svi smo mi u Kanadi zajedno jer obitelj se mora sresti nekoliko puta u godini, a to su samo dva takva dana. Gdje su rođendani, imendani, krstitke, tek kratki susreti, koja kava...
Kako je moguće izvesti to obiteljsko zajedništvo kad smo porazbacani po cijelom svijetu?
Moja prijateljica Mira Tanfara najmlađa je u svojoj obitelji od desetero djece. Roditelji su joj živjeli u Maloj Ludini pokraj Ivanić grada. Djeca su išla u školu, narasla su i krenula u svijet...Jedna sestra živjela je u Češkoj, druga u Australiji, tri sestre u Kanadi, nekih više nema...
Roditelji su ostali sami, a djeca su po svijetu. Slušam koji put razgovore moje Mire s njezinim sestrama i ne zovu se imenom u razgovoru, već samo "sestro".
Slušam sreću razgovora jer udaljenost između njih je strašna, a želja jedne za drugom stalna i neopisiva.
Njezin suprug Roko, podrijetlom s otoka Krapnja, ima petero braće i sestara, a svi su napustili svoj rodni otok i došli u Kanadu.
Tamo na Krapnju ostala su groblja. Roko svake godine odlazi kući, ali to nije bilo tako dok su mu roditelji još živjeli.
Nažalost, tada nije mogao provoditi mnogo vremena s njima i starci su uglavnom bili sami, baš kao i mnogi roditelji po otocima, selima, gradovima Hrvatske...
Moja draga poznanica na otoku Drveniku Velikom umire za svojim sinom, koji nažalost, vrlo rijetko dolazi. Jedan će dan on vjerojatno doći, no bit će to prekrasno za majku i oca koji su ga željeli više nego komad kruha svaki dan.
Njemu je očito jako važno imati što više, živjeti što bolje negdje daleko od majčina srca, koje je potpuno slomljeno.
Pišem vam o svima, a najmanje o sebi, ja sam posebna priča. Moj suprug mi govori da to ne smijem otkriti jer će se neki moji prijatelji ili članovi obitelji čak i uvrijediti.
No mene nije sram reći da često, kad dođem u Hrvatsku – a to je svake godine – gotovo se skrivam kako me ne bi odmah spazili.
Toliko vas ima tamo, a sve vas volim i sve želim vidjeti, no ja sam jedna, a vas je toliko mnogo, više od četrdeset ljudi. Kako to onda obaviti u nekoliko tjedana?
I onda nas pitate kako to da ne putujemo toliko svijetom, već samo nakratko u neku zemlju i zatim – trk u Hrvatsku?
Znate li što mi sve posjećujemo? Pa u domovini su nam i obiteljska groblja u kojima leže bake, djedovi, roditelji, prijatelji...
Zar ne treba staviti cvjetić na grob čovjeka koji vas je milovao po glavici kad ste bili mali?
Ja, recimo, posjećujem groblja branitelja, jer sam im do groba zahvalna na svemu što su učinili za sve nas, za našu Hrvatsku.
Jednom me pitala moja prijateljica: "Pa zašto sve to moraš napraviti?"
"Pa moram", govorim joj, jer tu sam samo šest tjedana i moram vidjeti sve one koje volim – a toliko vas je!
Toliko čeznem za svima vama dok sam u Kanadi, zanima me što se dogodilo otkad se nismo vidjeli...
I nemojte misliti da ja ne "živim" u Kanadi. Uz troje djece, sedmero unučadi, mnogo prijatelja, život je vrlo aktivan i ovdje, no kad dođem u Hrvatsku – nastaje trka!
Kako vas sve vidjeti? A osim toga, moram i vidjeti nešto od domovine, jer tu sam kako bih doživjela moju Hrvatsku, udahnula punim plućima sreće, uživala u ljepoti koju nam je Bog dao!
Teško ovo moje razmišljanje mogu prihvatiti mnogi moji poznanici i prijatelji u domovini, a vi, čitatelji, vjerojatno još teže, jer sve je to kraj vas i čemu onda toliko riječi i suza...
No budite u mojim cipelama... Zaista se skrivam na početku boravka u Hrvatskoj, potajno pijem kavu na Trgu bana Jelačića, no onda me netko "otkuca" i slijede ručkovi, večere, patke s mlincima, špek, doručci, kremšnite...
Onda slijedi ono što moja prijateljica Požežanka zove "sreća", jer ima li išta vrjednije za nas koji živimo tako daleko od mjesta gdje nam srce jače kuca nego biti sa svima vama?
I često ćete vidjeti suze u mojim očima – suze radosnice, jer tih šest tjedana u domovini jako su mi važni.
Ne samo meni, to je vrijeme važno i onima koji odlaze na Krapanj, u Požegu, Split, Bjelovar, Zagreb, Đakovo, u svako selo i grad diljem Lijepe Naše...
Na kraju, želim sretan Uskrs svim našim čitateljima...
>> Što jedu Hrvati u Kanadi? Ovdje je najbolja salata od kupusa na svijetu
Vijerujem,istina!