Prema dosad dostupnim podacima, Hrvatski nogometni klub Hrvatski Orlovi – Milwaukee, najstariji je nogometni klub u hrvatskom iseljeništvu. Osnovan je na poticaj svećenika Charlesa Jesiha 1922. godine.
Za razliku od velikog broja sličnih klubova, koji su zbog različitih razloga prestali djelovati, Hrvatski Orlovi postoje i danas.
Osnivanje je oduševilo mlade Hrvate Milwaukeeja te je klub već 1928. imao dvije seniorske i tri juniorske momčadi.
Svećenik Jesih izabran je za prvog predsjednika kluba, a u početnim godinama Orlovima je bio "alfa i omega".
Njegova desna ruka bio je prvi tajnik kluba, Bartol Dragović, veoma vrijedan član prvoga upravnog odbora.
Hrvatskim Orlovima među prvima pristupaju i Paul Rechniter, George Mayer, Mike Markotić, Frank Weber, Julius Horvat, Andrija Tajmer, John Kohler, Steve Weber (klupski menadžer), John Neumen, Peter Roder, Otto Gerhardt, John Nagy, Joe i Frank Trick, Frank Markus, Peter i Joe Weber, Joe Kovačević, John Martinović, Mike Kelenić, Westley Spencer, Peter Adamović i Joe Kežman.
Pri osnivanju Hrvatskih Orlova većina tih domoljuba vodila se dvama načelima: "širiti hrvatsku kulturu kroz sport" i "ostati vjeran idealima svojih predaka" (45. godišnjica kluba, str. 5.).
Nepisano pravilo Orlova vrijedi i danas: "Svaki igrač uvijek mora ostati dobar sportaš i poštovati svoga protivnika, bez obzira na to tko bi on mogao biti".
NK Hrvatski Orlovi dobro je organiziran klub i već 1930. u vrlo jakoj konkurenciji osvaja gradsku titulu – a to je tada značilo i neslužbeno osvajanje titule najboljega kluba u državi.
Hrvatski Orlovi taj uspjeh ponavljaju 1932., 1933., 1935., 1936. i 1937. godine.
U konkurenciji jakih dobro organiziranih gradskih klubova – poput Deutsche Sport Verein, Hungariana, Milwaukeeja i drugih – Hrvatski Orlovi 1936. osvajaju i turnir u malom nogometu.
Najveći uspjeh iz tog perioda je osvajanje titule amaterskog kupa za države Srednje i Zapadne Amerike – 1943. godine.
Na tim se utakmicama znalo okupiti i po nekoliko tisuća gledatelja, što je za nogometne derbije u Sjedinjenim Američkim Državama bilo nevjerojatno.
Kako mnogi gledatelji nikad nisu ni čuli za Hrvatsku, a kamoli da su znali gdje se nalazi, uloga Hrvatskih Orlova još više dobiva na težini.
Nakon osvajanja amaterskog kupa 1943. klub "preko noći" ostaje bez 22 svoja najbolja igrača, koji su otišli u američku vojsku boriti se na raznim bojištima diljem Europe i Azije.
Amerikanci hrvatskoga podrijetla, mnogi igrači, članovi i simpatizeri kluba svojom su dužnošću smatrali ići u borbu za ideale slobode.
Iz bogate povijesti kluba iz Milwaukeeja treba izdvojiti i podatak da su upravo Hrvatski Orlovi jedan od osnivača Hrvatskoga nogometnog saveza za Sjedinjene Američke Države i Kanadu 1964. godine.
Savez, pod službenim pokroviteljstvom Hrvatske katoličke zajednice, od tog povijesnog datuma svake godine za vrijeme državnog praznika Radnički dan organizira nogometne turnire na kojima i danas često sudjeluje i do trideset hrvatskih klubova iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.
Na prvom takvom turniru, 1964. u Clevelandu, u konkurenciji osam timova Hrvatski Orlovi zauzeli su drugo mjesto: u finalu ih je porazio domaćin – Croatia Cleveland.
Navedimo najznačajnije uspjehe Hrvatskih Orlova iz njihove duge i bogate povijesti:
• 2001., 2002., 2003. i 2004. – osvajanje kupa države Wisconsin
• 1929., 1935., 1937., 1938., 1941., 1942., 1943., 1944., 1945., 2002., 2003., 2005. – apsolutni prvak Wisconsina
• 1929., 1930., 1931. i 1932. – juniorska momčad prvak Wisconsina; 1929. i 1935. kadeti postižu isti uspjeh.
Osim timskih uspjeha treba spomenuti i pojedinačna priznanja. Igrači – Aldo Santiaga, Ivo Jogović, Zdravko Ropac, Toni Franjić, Boris Kuzmanović i Zdravko Novak, koji su za Hrvatske Orlove igrali šezdesetih godina, kada je klub trenirao legendarni golman Zvonko Monsider – uvršteni su 1995. godine u Kuću slavnih Nogometne asocijacije Wisconsina.
Ne želeći umanjiti značenje toga javnoga priznanja i časti koju su doživjeli spomenuti igrači, ipak je najveće ime u povijesti Hrvatskih Orlova legenda hrvatskoga nogometa i prvi sportski politički prebjeg iz Jugoslavije.
Veoma brzo nakon što je postao standardni prvotimac zagrebačkog Dinama, bio je izabran u reprezentaciju Jugoslavije.
Kao vratar nastupio je u prvoj utakmici koju je selekcija bivše države odigrala nakon Drugoga svjetskog rata – protiv tadašnjega europskog nogometnoga diva – reprezentacije Čehoslovačke – u Pragu 1946.
Jugoslavija je velikom zaslugom Monsidera pobijedila s 4:2. Nakon prijateljske utakmice protiv tršćanske Ponziane, Zvonko Monsider sa svoja dva suigrača ostaje u Trstu.
Vijest o Monsiderovu bijegu, 1947. godine, šokirala je politički i državni vrh komunističke Jugoslavije, koji nisu mogli shvatiti kako sportaš Monsiderova kalibra napušta "komunistički raj" i sve privilegije te odlazi u nepoznato.
Monsider je u Italiji postao članom slavnoga rimskog Lazija, ali kako mu Nogometni savez Jugoslavije nije htio izdati ispisnicu, nije mogao nastupiti za Lazio.
Ipak, dvije sezone brani vrata NK Padova te odlazi u Španjolsku. Ondje pristupa klubu Hungaria, u kojem igraju većinom politički izbjeglice iz Istočne Europe.
Nemirna duha, veoma brzo odlazi u Kolumbiju, gdje sa svjetskom nogometnom legendom Kubalom i drugim poznatim mađarskim igračima (Belom Sarosijem, Szengelerom...) igra u znamenitom Universitadu iz Bogote.
Nakon dvije godine vraća se u Španjolsku, odakle odlazi za Chicago. Ondje pomaže i trenira hrvatski klub Jadran, zatim Croatiju iz Clevelanda i napokon Hrvatske Orlove iz Milwaukeeja.
Nakon privremenog popuštanja komunističkoga režima u Jugoslaviji, Monsider se 1971. vraća u Zagreb.
Odluku je donio nakon susreta s vodstvom Dinama, koji je 1971. u Chicagu odigrao prijateljsku utakmicu protiv njemačkog Hannovera.
Nakon utakmice dosta je razgovarao s trenerom Dinama Zlatkom Čajkovskim i tehničkim direktorom Ottom Hofmanom.
Međutim, slom vodstva hrvatskoga proljeća, progoni studentskih političkih prvaka, progoni i zatvaranja tisuća hrvatskih intelektualaca... brzo su ga uvjerili da su komunistički vlastodršci promijenili dlaku, ali ne i ćud.
U rodnom Zagrebu Monsider se zadržao relativno kratko; po drugi put odlazi u političku emigraciju – natrag u Chicago.
Na osnovi ovoga kratkog prikaza povijesti Hrvatskih Orlova iz Milwaukeeja može se zaključiti da je najstariji klub hrvatskoga iseljeništva dao ne samo nemjerljivi doprinos promociji nogometnoga umijeća u svom gradu i državi nego i hrvatskoga imena – nije iznevjerio očekivanja otaca utemeljitelja.
