Povijest Nogometnog kluba Croatia Berlin ilustrira i život Hrvata koji su krajem 60-ih godina prošlog stoljeća odlazili na "privremeni rad" u Zapadnu Njemačku, gdje su mnogi od njih dočekali mirovinu.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, skupina naših ljudi na čelu sa Slavkom Čovićem 1973. godine osnovala je Nogometni klub Croatia.
Uz Čovića, prvog predsjednika, treba istaknuti Tomu i Jalu Duvnjak, Matu Papića, Stipu Ištuka, Tomislava Madunića Burlu, Ivicu Pandura, Zvonka Perkovića, Marka Ljubičića, Ivicu Dronjića Bekana, Deliju Brdarića, Zorana i Matu Krstanovića te brojne druge koji su dali veliki doprinos kako bi Croatia preživjela težak početak.
Od samog osnutka političke prilike u domovini i svijetu utjecale su na česte promjene u klubu, posebice kad je riječ o imenu.
Naime, Croatia je osnovana pod pokroviteljstvom Hrvatske katoličke misije, što je dodatno iritiralo djelatnike jugoslavenske vojne misije u Berlinu.
Članovi i igrači tijekom putovanja u domovinu bili su izloženi raznim vrstama ucjena i pritisaka od strane jugodiplomata.
Na početku je Croatia igrala samo prijateljske utakmice protiv momčadi u Berlinu ili pak na nekim turnirima.
Kada je u sezoni 1974./1975. u Njemačkoj osnovana Jugoliga, jedini uvjet da klub nastupa u njoj bio je - novo ime.
Ponajviše iz straha od odmazde jugodiplomata, Uprava pristaje na promjenu i daje mu ime Hajduk koji će u Jugoligi igrati sve do 1986.
Klub je i dalje pod okriljem Hrvatske katoličke misije. U Jugoligi Hajduk postiže zavidne uspjehe - nekoliko puta osvaja prvenstvo i kup.
Ponovna promjena imena uslijedila je 1986. - neizravni je to plod političkih promjena koje su se naslućivale u zemljama bivšeg SSSR-a i domovini.
Hrvati u Berlinu osjećaju vjetar demokratskih promjena koji je počeo puhati i samoinicijativno pregovaraju.
Predsjednik Hajduka - Pero Kolobarić i njegovi kolege iz kluba Bratstvo - Pero Husajin i Željko Cerić, potiču ideju spajanja. Nakon uspješnih pregovora novi klub dobiva ime Bratstvo-Hajduk.
Bratstvo su 1971. godine utemeljili radnici zagrebačke Industromontaže. Odmah nakon osnutka klub je pristupio Berlinskom nogometnom savezu koji je tad bio prisiljen promijeniti svoj statut.
Naime, prema starom pravilniku u berlinskoj ligi mogli su se natjecati klubovi s najviše dva stranca.
Činjenica da su hrvatsku momčadi odreda činili stranci, potaknula je Savez na promjenu, što je omogućilo da se i druge etničke zajednice natječu u ligi.
Do spajanja Bratstva i Hajduka došlo je 13. lipnja 1987. kada je klub nastupio u ligi C klase.
Međutim, već 6. veljače 1988. na dnevnom redu je ponovno promjena imena - ovaj put otpada Bratstvo, ostaje Hajduk.
I Jugoliga se raspada, čemu pridonosi činjenica da mnogi hrvatski nogometaši koji su igrali za Dinamo, Livno, Velebit i druge klubove prelaze u Hajduk.
Na prijedlog Tonka Petrine i Kreše Serdarušića u Berlinu se osniva NK Croatia koja nastupa u Ligi slobodnog vremena.
Tek utemeljeni klub bio je odlično organiziran, sa svojim podmlatkom, čime se nisu mogle pohvaliti mnoge druge etničke momčadi u Berlinu.
Nakon što je 1987./1988. Bratstvo-Hajduk osvojio prvo mjesto u Oberligi i izborio nastup u Trećoj njemačkoj ligi, među Hrvatima je porastao interes za klub.
Rastu njegove popularnosti pogodovala je i činjenica što je cijela momčad Croatije pristupila klubu u kojem je zavladala atmosfera hrvatskog zajedništva.
Na redovitoj godišnjoj sjednici 14. siječnja 1989. ponovno je promijenjeno ime, ovaj put u Croatiju.
Za predsjednika je izabran Pero Kolobarić, veliki sportski radnik koji je najzaslužniji za opstanak kluba u njegovim najtežim trenucima. Dopredsjednik je Kažimir Bagarić, tajnik Željko Cerić, rizničar Ivan Frišt, a oružar Marko Ljubičić. Uz povjerenika za tisak Franju Husajina, treba istaknuti i menadžera Silvestra Šilju Omrčena koji je u nadolazećim godinama najviše pridonio da klub podmiri sve svoje troškove.
Igrajući pod novim, odnosno svojim prvim imenom, Croatia ostvaruje zavidne sportske rezultate.
U sezoni 1990./1991. ulazi u B ligu i osvaja treće mjesto, a 1991./1992. u A ligi penje se na drugu stepenicu pobjedničkog postolja.
Već sljedeće sezone ulazi u Zemaljsku ligu i osvaja prvo mjesto.
Svoj pobjednički pohod nastavlja 1993./1994. - prvak je u Savezno-berlinskoj ligi, a isti uspjeh postiže i sljedeće godine u Oberligi.
U sezoni 1998./1999. kao prvak Oberlige plasira se u Regionalnu ligu.
Nevjerojatnim uspjesima Croatije prije ili poslije morao je doći kraj. Zaokupljenost igrača i članova ratnim događanjima u domovini, potisnula je nogomet u drugi plan.
Klub trpi sportske neuspjehe - 1999. ispada u Oberligu, 2000. u Verbandligu, 2002./2003. u Zemaljsku ligu, a sljedeće u Bezirksligu.
Niz neuspjeha konačno je zaustavljen 2004./2005. kada Croatia zauzima drugo mjesto i vraća se u Zemaljsku ligu.
Kada govorimo o sportskim uspjesima kluba, treba istaknuti da je 1996. osvojio Kup gradonačelnika grada Berlina - Sterglitz.
Također, 1992./1993. igrao je u finalu Kupa Paul Rusch u kojem je s 2:1 izgubio od Union Berlina.
Zaključno možemo reći kako je Croatia svoj najveći uspjeh ostvarila prvim mjestom u Oberligi 1997./1998.
U to vrijeme Anto Andrić je bio predsjednik kluba. Ulogu dopredsjednika su obnašali Petar Peša Vujčić i Anđelko Gelo. Rizničar je bio Munib Višća, oružar Vlado Krznarić, a tajnik Tonko Petrina.
Ne treba zaboravit da je godisnji budget Croatije u njenim najuspijesnijim godinama iznosio ravnih 1 milion Njemackih maraka. U svim tim usponima i padovima, uzrukovao je taj podatak u konacnici u slijedecoj cinjenici: Iako u Berlinu, u odnosu na drugaa podrucija Njemacke, i nema previse Hrvata Croatia Berlin je najjacij Hrvatski nogometni klub u Njemackoj.