Od Ruđera Boškovića do danas, hrvatski znanstvenici pridonose svjetskoj znanstvenoj baštini i rezultatima u svim područjima znanosti. Utječu i na napredak čovječanstva na svim poljima.
Znanost je temelj novih spoznaja, razvoja novih tehnologija, novih lijekova, boljih uvjeta života, modernog prijevoza, razvoja energetskih postrojenja, proizvodnje hrane...
Konkurentnost i prosperitet zemalja danas se mjere po stupnju razvoja znanosti i inovacija te tehnološkom stupnju razvoja. Sve gospodarski razvijene zemlje ulažu u razvoj obrazovanja, znanosti i inovacija.
U razvijenim zemljama znanost je i u visokom fokusu političkih elita i važna tema predizbornih nadmetanja među političkim strankama, a razvijanje znanosti jedan je od ključnih strateških ciljeva održivog gospodarskog rasta.
Umjesto zlouporabe znanosti i znanstvenika za sitne stranačke interese, u tim zemljama raspravlja se o viziji razvoja znanosti kao o temi od nacionalnog interesa, temi koja spaja sve strane.
Zemlje se ozbiljno natječu u razvoju znanosti i tehnologija i ulažu velike napore u ostvarenju tog cilja te strateški dugoročno planiraju.
U Hrvatskoj ima mjesta za ozbiljan napredak. Nažalost, sve hrvatske vlade posljednjih deset godina odgovorne su jer domovina premalo ulaže u znanstvena istraživanja i na svjetskim listama nije visoko pozicionirana po znanstvenim rezultatima i inovacijama.
Dapače, uz neke svijetle, ali nedovoljne pomake, Hrvatska godinama stagnira.
Ovo je nespojivo s činjenicom da je domovina svijetu dala mnoga itekako prepoznatljiva imena i vrhunske znanstvenike, od kojih su mnogi zbog boljih uvjeta napredovali u karijeri i postigli životna ostvarenja u drugim zemljama.
U prošlosti su takvi primjeri Ruđer Bošković, Nikola Tesla, Nobelovci Ružička i Prelog, a danas su prepoznati znanstvenici: Egon Matijević (nanotehnologija, SAD), Paško Rakić (vodeći neuroznanstvenik, Yale University, SAD), Nenad Šestan (vrhunski neuroznanstvenik, Yale, SAD), Hedvig Hricak (članica američke akademije znanosti, među vodećim radiolozima u liječenju tumora, Memorial Sloan Kettering, SAD), Branimir Šikić (jedan od vodećih američkih stručnjaka za liječenje tumora, Stanford University, SAD), eksperimentalni fizičari Daniel Denegri i Guy Paić (CERN), Davor Solter (jedan od vodećih stručnjaka u biomedicini i bivši direktor Max Planck instituta za imunobiologiju u Freiburgu, Njemačka), Tomislav Mihaljević (jedan od najpoznatijih kardiokirurga na svijetu, profesor na prestižnoj ustanovi Cleveland Clinic, SAD, i trenutačno direktor iste klinike u Abu Dabiju), Goran Senjanović (uz Teslu jedini hrvatski teorijski fizičar uvršten među najvažnije fizičare fizike čestica u svijetu, direktor Instituta za fiziku u Italiji), Zvonimir Janko (svjetski poznati matematičar, Njemačka), Slaven Garaj (fizičar, Harvard, SAD), Miroslav Radman (jedan od vodećih biologa današnjice, član Francuske akademije znanosti), Igor Rudan, (biomedicina, svjetski poznati stručnjak i član prestižnog Royal Societyja, Velika Britanija), Marin Soljačić (fizičar, po mnogima mladi Nikola Tesla, stekao već svjetsku slavu MIT, SAD)...
Svi su oni vodeći stručnjaci u svjetskoj znanosti. Svi su oni hrvatskog podrijetla, no u domovini se ne zna dovoljno o njima jer su uglavnom samozatajni, ne daju često intervjue i ne nastupaju u televizijskim emisijama. Ne uključuju se u politička zbivanja, ne izazivaju kontroverzije i ne pune portale i novinske stupce, pa ostaju nezapaženi.
U Hrvatskoj ih poznaje uži krug ljudi, odnosno članovi njihove obitelji i najbliži suradnici. To je velika i neprocjenjiva šteta, posebice za mlade u Hrvatskoj koji bi u njima mogli imati izvrsne uzore za budućnost. A to treba mijenjati.
Valja približiti medijima i javnosti sve ove vrsne ljude, odnosno njihov rad i njihove zanimljive živote.
Ivan Đikić, izvrstan znanstvenik u području biomedicine, zbog čestih istupa u medijima i svoga rada prilično je poznat našoj javnosti, ali i druge znanstvenike hrvatska javnost mora bolje upoznati.
O hrvatskim znanstvenicima u iseljeništvu izdana je izvrsna knjiga prof. dr. sc. Janka Heraka "Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu", koja je doživjela više izdanja.
Međutim, važno je kontinuirano približavati ih mladim generacijama.
Ekspertize i znanje vrhunskih hrvatskih znanstvenika u zemlji i svijetu mogu pomoći pri razvoju naše zemlje: bilo da savjetuju one koji kreiraju javne politike ili one koji vode sveučilišta, institute, tvrtke, bilo da obrazuju mlade i otvaraju im nove horizonte.
Ne moraju se čak ni vraćati u Hrvatsku da bi u njoj dnevno bili prisutni na konstruktivan i učinkovit način.
Iako je bilo i do sada u Hrvatskoj izvrsnih inicijativa da se znanstveno iseljeništvo približi matici zemlji i aktivno sudjeluje u razvoju znanosti, domovina mora napraviti bolju strategiju i još aktivnije približiti znanstvenike hrvatskog podrijetla.
Jedan od prijedloga Ministarstva znanosti i obrazovanja bilo je umrežavanje hrvatskih znanstvenika iz dijaspore s hrvatskim znanstvenicima u Hrvatskoj.
Organizirana su dva kongresa, na kojima su sudjelovali mnogi vrhunski stručnjaci (Prvi kongres održan je u studenome 2004. u Vukovaru i Zagrebu, a Drugi kongres u svibnju 2007. godine u Splitu).
Kao rezultat ovih skupova, danas imamo jedan od najboljih programa za financiranje znanosti, a u kojem sudjeluju i domaći i znanstvenici iz iseljeništva – "Jedinstvo uz pomoć znanja – UKF".
Korist je mnogostruka jer znanstvenici iz dijaspore sudjeluju u recenzijama hrvatskih znanstvenih projekata, a mnogi od njih vratili su se u Hrvatsku. Među njima su i neki svjetski prepoznati stručnjaci kao Vlasta Bonačić Koutecky, Siniša Volarević, Iva Tolić, Ana Sunčana Smith i mnogi drugi.
>> Jedna od deset najboljih mladih molekularnih biologa na svijetu vratila se u Hrvatsku
Znanstvenici, poput Živka Pavletića s Nacionalnog instituta za tumore u SAD-u, sustavno rade na suradnji i edukaciji suradnika u Hrvatskoj iz područja onkologije.
Vrhunski znanstvenik Igor Štagljar (biomedicina, Toronto, Kanada) organizira s Miroslavom Radmanom izvrsnu konferenciju u Splitu, na koju već drugu godinu zaredom dolaze svjetski lideri u biomedicini. Akademik Radman također ulaže velike napore kako bi u Splitu stvorio vrhunski istraživački institut.
Svi gore navedeni znanstvenici, bez razlike, otvaraju vrata svojih laboratorija za obrazovanje mladih znanstvenika iz Hrvatske, publiciraju zajedničke znanstvene radove i knjige, drže predavanja na hrvatskim sveučilištima, pišu zajedničke projekte te aktivno i kvalitetno pridonose razvoju svoje domovine. Netko više, netko manje.
Hrvatska ipak može i bolje i više. U vrijeme kad se znatna financijska sredstva iz fondova Europske unije slijevaju u domovinu, bitno je zastati i zapitati se uključujemo li dovoljno naše znanstvenike iz dijaspore u razvoj znanosti u Hrvatskoj.
Vrijeme je za novu stranicu jer je od posljednjeg susreta 2007. prošlo punih deset godina.
Hrvatski znanstvenici u iseljeništvu naše su blago koje trebamo njegovati i itekako naći načina da ih uključimo u moderan razvoj naše znanosti i gospodarstva, utemeljenog na znanju.
>> U Kanadi nije bitno tko si i što si. Ako si marljiv, uspjet ćeš!
