Veliko iseljeničko srce

Kako su maturanti izbjeglice završili razred u Kanadi: Iako nam je to bilo lijepo iskustvo, svi smo jedva čekali vratiti se

Lucija Josipović
Foto: Privatni album
1/6
22.03.2017.
u 10:15

Na molbu tadašnje zamjenice ministra obrazovanja dr. Rasime Kajić, Biserka Cetinić organizirala je odlazak skupine maturanata, izbjeglica s ratnih područja, na razmjenu u kanadski Hamilton, grad u kojem je živjela sa svojim suprugom Borisom i četvero djece

"Bila je 1991. godina. U Vinkovcima sam dva mjeseca s roditeljima živjela u podrumu. Onda su spakirali moje stvari i doslovce me odvukli na vlak za Zagreb. Sa sestrom i njezinom kolegicom dijelila sam studentsku sobu u domu i krenula u četvrti razred gimnazije". 

Tako započinje svoju priču Lucija Josipović, danas zadužena za odnose s javnošću u AVON-u.

>> Kako su hrvatski iseljenici pobijedili u Domovinskom ratu. Od samo 500 dolara mirovine, 75 je otišlo u Hrvatsku

Škole su bile prepune učenika koji su pobjegli od ratnih strahota. Potvrdan odgovor otvorenog iseljeničkog srca mnogima je donijelo nešto o čemu nisu mogli ni sanjati u vremenima strepnje.

Na molbu tadašnje zamjenice ministra obrazovanja dr. Rasime Kajić, Biserka Cetinić organizirala je odlazak skupine maturanata, izbjeglica s ratnih područja, na razmjenu u kanadski Hamilton, grad u kojem je živjela sa svojim suprugom Borisom i četvero djece. 

Izazovi su bili veliki, ali se na hrvatsku zajednicu i dobre ljude moglo i uvijek se može računati.

Odbor katoličkih škola okruga Hamilton-Wentworth, upoznat sa situacijom u domovini, jednoglasno je na svom sastanku prihvatio dolazak neograničenog broja mladih iz Hrvatske i omogućio im školovanje bez ikakve naknade. 

Obećali su nabaviti besplatne uniforme i zauzeli su se za to da se kanadski učitelji i učenici posebno pripreme kako bi prihvat hrvatske mladosti bio što učinkovitiji i srdačniji.

Posebno ponosan na postignute dogovore bio je direktor za obrazovanje Jerry Ponikvar, porijeklom Slovenac, koji je zagovarao ideju od trenutka kad je doznao za nju. 

Četrdesetak hrvatskih obitelji odmah je javilo da je spremno prihvatiti mlade u svoje domove. 

Još je trebalo sakupiti sredstva za zrakoplovne karte i zdravstveno osiguranje, što je stvaralo osjećaj lagane neizvjesnosti, ali obavljene su prve pripreme i sve je krenulo.

"Jednog su dana u zagrebačkoj školi pitali maturante izbjeglice tko bi želio završiti razred u Kanadi. Prijavila sam se", prisjetila se Lucija.

To su učinila još 32 učenika, većinom iz istočne Slavonije, ali i drugih ratom pogođenih gradova.

Mlade su 9. prosinca 1991. u zračnoj luci u Torontu, uz mnoštvo hrvatskih iseljenika, dočekali i novinari. 

Članci iz požutjelih novina i fotografije uz naslove "Pomiješani osjećaji – hrvatski učenici iz ratom pogođenih domova izbjegli u sigurnost u Hamilton", "Hrvatski mladi našli privremeno utočište", "Ostavili iza sebe rat – barem na pet mjeseci" govore o zanimanju koje su pobudili.

Odmah su krenuli u školu. Tijekom prvog mjeseca svatko je imao kolegicu ili kolegu iz razreda koji je govorio hrvatski i pomagao u privikavanju. 

Nakon mjesec dana zamijenjeni su onima koji su govorili samo engleski. Uskoro im nije trebala pomoć ni u snalaženju ni u učenju. Bili su među najboljim učenicima. 

Na kraju godine dodijeljene su nagrade za najbolje rezultate u pojedinim predmetima u cijeloj regiji. Zlata Jagurinec dobila ih je mnoštvo, uključujući i onu za engleski.

"Cijela se zajednica digla i svi su znali za nas. I prijatelji naših udomitelja pozivali su nas na ručak, vodili okolo, pomagali. Jednom mjesečno zvali smo kući jer je u to vrijeme telefonski poziv bio jako skup. Moji kolege iz Hrvatske i ja uopće nismo razmišljali o tome da ondje ostanemo. Iako nam je to bilo lijepo iskustvo, svi smo jedva čekali vratiti se. Organizirali smo koncert zahvale na kojem sam solo pjevala pjesmu 'Moja domovina'. I danas svaki put kad čujem tu skladbu plačem", priznala je naša sugovornica.

Ponukana primjerom iz Hamiltona, uskoro je hrvatska zajednica iz Oakvillea u organizaciji Ane Prkačin prihvatila novu skupinu mladih iz Hrvatske. Slijedio je Windsor, još jedan grad iz države Ontario. Tamošnja hrvatska u organizaciji Nele Buj i Berislava Primorca primila je 29 maturanata iz domovine.

Ukupno 82 mladih iz ratom pogođenih krajeva Hrvatske te je godine završilo srednju školu u Kanadi. Svi su se vratili s novim iskustvima.

Za mnoge pripadnike hrvatske zajednice ovaj program pomogao je pri obnavljanju veze s domovinom. Sklopila su se prijateljstva koja traju do danas.

Među mladima u Oakvilleu kao maturant bio je i ugledni hrvatski urolog doc. dr. sc. Igor Tomašković. Ani Prkačin na rastanku je predao 21 ružu uime svih o kojima je brinula.

"Odlazak u Kanadu značio je ne samo upoznavanje s novim ljudima, običajima i zemljom nego i spoznaju koliko ljubavi ljudi mogu dati jedni drugima, osobito u teškim vremenima kakve su bile devedesete za Hrvatsku. Moji prijatelji i kolege s kojima sam dijelio kanadske dane i danas zauzimaju posebno mjesto u mom životu, kao i obitelj Milinković koja me primila. Velika zahvalnost ide i gospođama Biserki Cetinić i Ani Prkačin koje su predano radile na tom projektu", istaknuo je Tomašković.

Zamisao o razmjeni učenika izvedena je uz potporu države Ontario (koja je na kraju svima omogućila zdravstveno osiguranje), kanadske lokalne uprave katoličkih škola na čelu s direktorom i velikim prijateljem J. Ponikvarom, te uz veliko zalaganje hrvatske zajednice i župa.

Prije odlaska, tadašnji kanadski premijer Brian Mulroney dodijelio je projektu odličje "Medalja za mir", a mladima je uputio pismo u kojem, među ostalim, stoji: "Ova značajna kulturna veza bez ikakve sumnje izrodit će mnogim velikim prijateljstvima. Vaš se boravak u Kanadi bliži kraju i vraćate se u svoju domovinu. Nadam se da ćete iz naše zemlje ponijeti mnogo lijepih sjećanja na nju i toplinu naših ljudi".

Prošlo je 25 godina od tada, sjećanja su još uvijek svježa, a prijateljstva trajna. 

>> Izgubljena mladost: Vize za Ameriku pronašli u srušenoj vukovarskoj pošti

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije