Svoje djetinjstvo pamtim po čestom mijenjanju škola, jezika i političkih sustava.
Osnovnu školu upisala sam u Johannesburgu, no već nakon jednog polugodišta s majkom i bratom morala sam preseliti u Split.
Teško mi je padala daljina koja me dijelila od oca. U to vrijeme jedini način komuniciranja bila su pisma, ali u njih nije stalo sve ono njegovo što mi je nedostajalo.
Međutim, nakon godinu i pol moji su odlučili da ćemo se vratiti u Južnoafričku Republiku.
Sjećam se kako sam bila uzbuđena zbog ponovnog ujedinjenja obitelji. Pomisao na poteškoće oko prilagodbe i promjene jezika pala je u drugi plan.
Uslijedilo je pripremanje za dug put te rastanak s bakom i djedom, tetama i ujakom.
Moja majka je bila snažna i uporna žena. Rijetko se u životu predavala.
Tako je sa sobom ponijela pršut koji naravno nije smjela unijeti u zemlju.
Da bi nadmudrila osiguranje zračne luke, stavila ga je u vrećicu koju je pričvrstila na veću kuku. Prije kontrole objesila ju je na ruku i prekrila kaputom.
S dvoje male djece i puno prtljage glatko je prošla granicu.
Ne sjećam se kad smo kušali pršut. Meni je bilo bitno da smo svi opet zajedno, iako sam brzo morala nadoknaditi svoje znanje engleskog i obnoviti prijateljstva.
To mi je iskustvo dobro došlo s obzirom na to da sam ga za dvije i pol godine morala ponoviti.
Inače, ne pamtim ulice svog djetinjstva jer se nisam imala prilike vraćati u njih. Ne znam jesu li se i koliko promijenile.
Umjesto njih ostale su mi samo slike nekih događaja koji bi mnogima bili nebitni, a meni su životne uspomene.
Poput ovog pršuta.
Ja sam cijelo djetinjstvo putovao na avio kartu bratića u New York jer mu je stari šljakao u JAT-u pa je bila besplatna. I švercao zimsku, pršut i vegetu a natrag Nikon fotiće i Raybanice.